Život

O BLAGOJ SMRTI.. I MILOSRĐU

Život je bolest…

Neizlječivo bolesne osobe koje žele da im se prekinu muke i dalje bez 'blagoslova' države u medicinske struke

Piše: Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

U svom izvornom značenju, još iz Stare Grčke, eutanazija je označavala želju za blagom smrću ( eu – lijepo, dobro, lako i thanatos – smrt ). Da bi se do današnjeg dana zapravo taj pojam razvio u nešto što bi se moglo iskazati kao uklanjanje boli ubojstvom. I tu se postavlja glavno pitanje i nastaje glavni problem? Može li i kada ubojstvo biti opravdano?

U Kaznenom Zakonu RH, članak 94. kaže : ˝Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina˝. Dakle, sasvim je jasno kakav je stav zauzeo hrvatski zakonodavac po pitanju eutanazije.

Što je zapravo eutanazija?

Međutim, neovisno o stavu zakonodavca, treba se zapitati što je zapravo eutanazija i može li u bilo kojem slučaju biti opravdana?

Jedan od najranijih primjera eutanazije je izlaganje nedonoščadi i malformirane novorođenčadi na brdu Tajget drevne Sparte. Prema Platonovu stajalištu bolje je prepustiti smrti teške, neizlječive bolesnike nego nepotrebno produžavati njihovu patnju i uz to nanositi materijalnu štetu zajednici. I upravo je Platonovo stajalište iz davnih vremena glavni argument današnjih zagovornika eutanazije.

Zanimljivo je kako zakonodavci ( ne samo hrvatski ) zauzimaju različita stajališta u pogledu vrlo sličnih pitanja.

Pobačaj kojim se ubija nerođeno dijete, naravno bez suglasnosti samog djeteta može se usporediti sa eutanazijom osoba koje su u komi i za čiju smrt odluku donose najbliži bez suglasnosti onoga/one u komi. Međutim, pobačaj kao takav jest dozvoljen ( iako se u Hrvatskoj oslanjamo na svojevrsnu "sivu zonu" po pitanju abortusa ), a eutanazija nije.

Puno teorija. Je li koja od njih opravdana?

Postoje razne teorije zašto bi se netko odlučio na potpomognuto samoubojstvo i jesu li i zašto pojedini razlozi opravdani. Međutim, mislim da se čitava priča može svesti na jedan jedini glavni razlog – a to je strah.

Postoji jedna izreka koja kaže: "Nije me strah smrti, strah me je umiranja". I uistinu, veliki broj ljudi ne boji se onoga što će biti nakon smrti već onog perioda prije same smrti.

Osoba koja je svjesna da boluje od neizlječive bolesti i isto je tako svjesna da nije spremna trpiti moguću neizdrživu bol spremna je prekinuti čitavu priču prije negoli ona uistinu i počne.

I tu se vraćamo na Platonovu teoriju o bespotrebnosti produžavanja nečije agonije od koje nema koristi niti sama osoba koja kroz tu agoniju prolazi, a niti uža i šira zajednica.

Pitanje je treba li takvu osobu sprječavati u naumu? Možemo li osobi koja je u trenutku donošenja odluke potpuno pri zdravom razumu i svjesna svoje odluke zabraniti provedbu iste?

U Nizozemskoj zahtjev za eutanaziju mora postaviti bolesnik slobodnom voljom i isti zahtjev ponoviti za sedam dana, kako bi se moglo sa sigurnošću ( iako nikada ne postoji 100% sigurnost ) utvrditi da je to uistinu volja bolesnika.

Mišljenja sam kako zahtjevi takvih osoba uopće ne bi trebali biti predmet rasprava, jer osoba koja je odlučila umrijeti učiniti će to na ovaj ili onaj način.

Nije li bolje da se čitava priča završi pod strogom kontrolom profesionalaca i uz saznanje čitave obitelji, nego nekakvim samoubojstvom vješanjem ili kojim drugim načinom. Rezultat je isti, ali sam proces bitno drugačiji i koliko god to paradoksalno zvučalo, dignitetniji.

Nova istraživanja – novi problemi…

Vjerujem kako bi problem eutanazije, da se radi isključivo o osobama koje svojom slobodnom voljom zatraže smrt, bilo riješeno već odavno, zasigurno uz veliki broj polemika, ali riješilo bi se.

Glavni kamen spoticanja, a razvitkom znanosti postajati će sve veći jest eutanazija onih koji se o njoj ne mogu izraziti slobodnom voljom, već to za njih čine njima bliske osobe.

U Jutarnjem listu izašao je članak u kojem je skupina znanstvenika pod vodstvom dr. Adriana Owena sa Sveučilišta Cambridge i dr. Stevena Laureys sa Sveučilišta Liege otkrila da 29-godišnji Belgijac koji je od 2003. u vegetativnom stanju može komunicirati sa okolinom jednostavnom izmjenom misli koju su znanstvenici pratili uz pomoć magnetske rezonancije.

Pitanje kome već je dugo predmet rasprava, a ovakva otkrića postavljaju sve veće i veće prepreke onima koji se zalažu za eutanaziju.

Ovakva otkrića postavljaju veliki broj pitanja. Može li netko umjesto osobe sa funkcionalnim mozgom ( iako u komi ) odlučiti o smrti? Može li osoba u komi koja komunicira izmjenom misli jednako tako odgovoriti i želi li umrijeti? Ako odgovor i bude pozitivan može li se on smatrati mjerodavnim s obzirom da se ne može sa stopostotnom sigurnošću utvrditi je li to rezultat slobodne volje ili stanja u kojem se nalazi? I milijun drugih pitanja na koja ćemo teško dobiti konkretan odgovor.

Da ili ne?

I gdje nas sve to ostavlja? Treba li eutanaziju podržavati ili ne? Naravno, svatko će za sebe imati drugačiji odgovor, međutim možda je riješenje u odabiru svakoga od nas dok smo još uvijek "pri sebi".

Donori organa isto tako odlučuju o svojoj sudbini, odnosno svojih organa u trenutku dok još nema ni govora o odricanju od istih. I pitanje donacije organa, jednako tako može biti moralno i etički sumnjivo, jer uvijek postoji ( iako vrlo mala ) mogućnost da netko oživi i nakon proglašenja smrti od strane liječnika, a ostane li bez organa takva mogućnost ne postoji.

Možda bi se trebalo omogućiti da svaki pojedinac za vrijeme  "normalnog" života odluči što će se sa njime/njom raditi kada taj normalni život prijeđe u nešto što to nije.

Naravno da i takva odluka može povlačiti veliki broj pitanja, ali je možda i najpravednija. Prije svega jer se skida teret sa bližnjih, a i sa samih liječnika koji znaju što im je činiti kada im "pod ruke" dođe pacijent u vegetativnom stanju sa minimalnim mogućnostima oporavka.

Osobno sam apsolutno za eutanaziju, kao i za pobačaj. I jedno i drugo možemo i moramo smatrati ubojstvom, ali s druge strane treba gledati i što daljnji život donosi.

Ponekad se s pravom možemo upitati nije li bolje umrijeti nego živjeti nikakvim životom?