BUNTOVNIK BEZ RAZLOGA

Let ispod radara…

Piše: Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

Pripadam generaciji mladih ljudi koji su zapravo od samog početka učeni kako se kretati ˝ispod radara˝ i ne izazivati previše pažnje svojim mišljenjima i željama. Zašto je tome tako?

Možda zato što generacija koja nas je odgajala ima puno više iskustva u buntovničkim pokušajima koji se redovito završavaju neslavno po one koji ih potenciraju. I tu nekako priča staje.

Iskustvo starijih i ˝mudrijih˝ prevladava često opravdani bunt mladih. I što se onda događa? Postoje dvije mogućnosti: dio nas nastaviti će sa šetnjom ispod radara i raditi što je moguće više na ostvarenju svojih vlastitih ciljeva kako bi si osiguralo sigurnu budućnost, a dio nas jednostavno neće moći zadržati za sebe tu ˝buntovničku˝ crtu i raditi ćemo sve što je u našoj moći da preko ostvarenja vlastitih želja i ciljeva pokušamo to isto ostvariti i za nekog drugog.

Naravno, niti jedna mogućnost ne može se nazvati lošom. Ali, događa se često da je ova buntovnička mogućnost etiketirana samo i isključivo kao buntovnička (a ne kao mogućnost za pozitivne promjene). A buntovnici nisu često na visokoj cijeni.

 
Vječni strah...

Zašto je danas tako teško biti buntovnik? Prije svega jer je buntovnika jako malo, a druga stvar je ta da buntovnici često nastupaju sami bez podrške onih starijih i mudrijih.

I onda se događaju prosvjedi poput onih studentskih koji su u svojoj suštini pokrenuti zbog nekog boljeg, većeg cilja, ali su izvedeni gotovo katastrofalno. Zašto?

Zato jer su sve radili sami i nisu imali puno uporišta u iskusnijima koji bi ih usmjerili i rekli: ˝To, to, to i to vam valja, a ono tamo ne.˝ Rezultati takvih pokušaja su redovito poražavajući i utječu pogubno na moral onih koji su vjerovali da nešto mogu - promjeniti.

I tako smo vrlo vjerojatno izgubili jedan veliki dio generacije koja polako shvaća da su sami preslabi, a pomoći dobiti neće.

Stvaramo društvo tihih šaptača koje čuje nekoliko ljudi, umjesto nekoliko tisuća ljudi. A zašto?

Zbog straha od neuspjeha.

Baš taj strah od neuspjeha u ostvarivanju ˝plemenitih˝ ciljeva često stvara ne pretjerano kvalitetne mlade ljude koji su uvjereni da je jedini način napretka u ovakvom društvu pobrinuti se za svoju pozadinu, a druge nek se snalaze same. A na tom putu neće prezati ni od čega.

Navesti ću vam po jedan primjer za svaki spol i molim vas da ih ne shvaćate kao generalizaciju, već baš isključivo kao primjere (kojih ima, ali ne mogu se primijeniti na čitavo društvo).

Dakle, prvo djevojke. Najlakši način ostvarenja "snova" koji se sastoje u skupim krpicama, fancy večericama i lagodnom životu veliki broj mladih djevojaka danas ostvaruju, blaže rečeno – sponzoriranjem, a realno gledano prostituiranjem, koliko god to brutalno zvučalo.

Zašto je tome tako? Prije svega teško je očekivati da su sve mlade žene danas ultra inteligentne i da im se po glavi vrte ciljevi poput završavanja fakulteta, ostvarivanja karijere i samostalnosti.

Kada to imamo na umu, valja isto tako znati da razne Simonice, Fahrenhaiti, Celzijusi, pa čak i Severine itekako utječu na razmišljanje i poimanje svijeta tih mladih žena. Kakva poruka se odašilje?

Ako želiš ostvariti što lagodniji financijski život (a izgleda da je što lagodniji financijski život cilj mnogih danas), nađi bogatu budalu kojoj ćeš prodati svoje tijelo i ono malo mozga što imaš i problem riješen. Želiš li biti poznata i imati milijun klikova na YouTube – u postavi kameru u spavaću sobu i snimaj.

Teško je očekivati od mladih cura koji nemaju realno postavljene ciljeve u životu, da shvate kako prave heroine nisu kojekakve ženskice sumnjivog morala, već one koje su se za svoj život i poštivanje u društvu izborile same, a ne uz pomoć raznih Red Carpeta, filmića po internetu ili priglupih bogatih sponzora.

Međutim, u borbi za ostvarenje statusa oslanjajući se na sebe same teško je i podložno neuspjehu, a sjetite se, postoji strah od neuspjeha.

"Macho" društvo...

Što se muškaraca tiče. Pa, u principu, vjerujem kako se mi i dalje, unatoč emancipaciji žena, nalazimo u patrijarhalnom društvu (ako po ničem drugom, onda po shvaćanjima velikog broja ljudi), te se tako veliki broj muške djece od rođenja uči nekakvom "macho" stavu. A "macho" muškarci zapravo teško podnose poraz, neuspjeh.

Jedan dio njih protiv poraza bori se agresijom, sasvim pogrešno vjerujući da se time izgrađuje status u društvu (iz čega se razvija veliki broj bezrazložnih tuča, pa čak i ubojstava), a drugi dio njih ako se u svojoj najproduktivnijoj dobi što se "buntovništva" tiče uhvati nečega i "zabrlja", teško je očekivati da će se pridignuti i pokušati ponovno.

Jer često se događa da im nedostaje, a toga nema kod žena bez obzira na cilj koji si postave - upornosti. Jedan poraz predstavlja jasan znak da se trebaju poduzimati drugačiji koraci. I tu opet dobivamo one koji samo gledaju kako se što bolje negdje uhljebiti i vratiti se onom letu ispod radara.

Ponavljam još jednom, ovo su samo dva primjera koja ne prikazuju društvo u cjelini, ali zahvaćaju jedan dobar dio današnje mladeži (mišljenja sam, čak i preveliki).

Sve se mijenja... (samo ja ne)

Međutim, postoji i veliki broj nas koji se nismo spremni predati iz prve i cura kojima uzor nisu nabildani sponzori, već neki puno veći i važniji ciljevi. Nemojte nas odbacivati.

Vi stariji i mudriji, sjetite se malo kako je vama bilo u našim godinama, kada ste vjerovali da možete promjeniti svijet i kada niste slušali starije koji su vam govorili da je svijet već gotovo 2.000 godina jednak uz male varijacije na temu (karikiram, ali shvaćate poantu).

Nemojte zaboravljati svoje iskustvo, ali prenesite nam ga na način da nas usmjerite prema onim putevima kojima vi niste prošli i koji su još uvijek neistraženi, a samim time možda i oni pravi.

Nemojte koristiti svoje veliko iskustvo da nam ubijete želju i snove, jer možete vi govoriti bilo šta, ali sve je podložno promjenama – pozitivnim promjenama.

Postoji toliko problema u našem društvu koji se ne tiču isključivo mita i korupcije, kao što su sve vrste nasilja (od obitelji do uličnih tuča), veliki broj mladih ovisnika (droga, alkohol), teško bolesnih ljudi kojima zdravstveni sustav ne izlazi u susret, propadanje proizvodnje, veliki broj nezaposlenosti, veliki broj onih sa psihičkim problemima koji često ne dobivaju pravu njegu, veliki broj diskriminiranih invalida, ljudi koji zbog sustava i drugih ljudi ne mogu ostvarivati svoje snove i mnoge druge stvari…

To se sve može mijenjati – i za to sve ne možemo okrivljavati isključivo politiku, sustav, mito i korupciju (iako su oni možda i najveći krivci).

Za veliki broj tih problema možemo kriviti sami sebe koji nismo uz ljude kojima svaki dan treba naša pomoć.

Takvi smo da se aktiviramo samo ako se nešto konkretno nas tiče, ali ne razmišljamo da bi sutra ti isti problemi mogli zahvatiti našu djecu i da bi naša akcija danas mogla značiti za našu djecu nešto bolje sutra.

Stotinu puta do sada sam ponavljao i još jednom ću, svijet treba početi mijenjati od sebe samih.

Ne dozvolimo da se stvari odvijaju prema nekakvoj inerciji samo zato što smo "iskusni i mudri" ili zato što smo preslabi pridignuti se nakon poraza.

Treba nam kompletan remont, a njega ne mogu ostvariti samo "stari", a niti samo mladi. Kolika je vjerojatnost da se ostvari suradnja?

Vjerujete li i vi da se nešto može promjeniti ili sam ja samo još jedan utopist bez životne mudrosti koji će potonuti u zaborav kada ga posavjetuju veliki stariji "mudraci"?
 

"Planinu će pomaknuti samo onaj koji je počeo s micanjem kamenčića."