Nećemo danas opet o Grgi i Jani, Nikši i dobrim starim galebarskim vremenima koja su ipak za nama. Šmrc! Zatrpani pismima njegovih vjernih obožavateljica, vratit ćemo se na trenutak u sadašnjost i predstaviti Vam Munju – posljednjeg dućkog galeba!

Naš Munja, iako nije izdanak neke plemenite dućke loze, postao je s vremenom u očima dobrostojeće, sredovječne, mahom srednjoeuropske, ženske populacije jedan od zaštitnih znakova ponajljepšeg dijela Duća – kilometarskih dućkih plaža.

Legenda kaže da je rođen u Sumpetru prije skoro 30 ljeta, gdje s vremena na vrijeme svrati odmorit se malo i prikupit snagu za nove noćne okršaje na toplom dućkom pijesku ispred Bilanovića kampa, kraj bivšeg Zeničkog odmarališta, a nerijetko i tik pored Mr. Gigolla gdje smo ga našli večeras izvaljenog u škuribandi ispod tamarisa. U kratkom intermezzu do sastanka sa zagonetnom Maruškom jedva smo ga nekako uspjeli nagovoriti na kratak intervju za Kroniku...

KRONIKA: Munja, tebe mnogi smatraju posljednjim dućkim galebom. Je li ti smeta ta reputacija galeba koja se godinama vuče za tobom?

MUNJA: Nisam ti ja baš…, kako ti to kažeš, … galeb. Ja samo volin žene. Čehinje, Mađarice, Poljakinje,… sve ti se one, prika moj, ovdje uglavnom dosađuju, a došle su se opustit i ludo provest. Muževi su im zaokupljeni ispijanjem piva, kartanjem, borbom s komarcima. A njima fali malo romantike. Malo akcije. E, tu im ja mogu pripomoć. A što se tiče lokalnog svita, svi mi se po Dućama lipo javljaju, nemam nikakvih problema. Oni imaju zadovoljne gošće, a i meni je dobro. Ne mogu se požalit…

KRONIKA: Imaš li neku shemu na koju padaju sve te puste strankinje. Kako Munja prilazi djevojci?

MUNJA: Nema tu neke velike priče, iako ja izvrsno govorim Češki. Ukratko, dođem ti na plažu svaki dan oko 2 popodne. Prvo napravim dva-tri đira gori-doli, usput sinjavajući dnevnu ponudu. Valja snimit cijelu situaciju. Ispitati je li tetka sama ili je sa momkom, mužem, je li s dicom, kolika su dica, možda je bolja kćer, premda su meni draže mame,… i tako ti suzim izbor na dvije, tri, naravno sve to ako već nemam neku od jučer u điru.

A onda ti uletim! Najčešće klasično s ''dobar dan, kako si…'' ili ''ljepotice, kako ti je ovdje…'', naravno sve na Češkom. Potom sidnem do nje i sve polako, mic po mic, riječ po riječ (''lipa si…, odlično si građena…''), pazeći jednim okom da iz obližnjeg kampa ne izleti uspuhani muž, dok drugim provjeravam kakvoću dekoltea, razgovor se nastavi, ugodni, i na kraju saznam da je tetka usamljena, da se nema baš gdje ovdje izaći, da joj muž zaspe već oko 23h (što će se kasnije pokazati kao vrlo korisna informacija), da im seks nije baš redovan, točnije da ga u zadnje vrijeme uopće nema… Mislim, s mužem…

KRONIKA: A onda valjda dogovoriš večernji đir po plaži? Možeš li nam otkriti kako izgleda Munjin večernji izlazak?

MUNJA: A dobro, nema se tu što kriti. Na plaži ti se sve lipo dogovorim za navečer. Klasika. Ako ne pristane danas, pristat će sutra garant. Obično se nađemo negdje blizu kampa. Na plaži. Uvik u 22h ako je mala solo ili za kasnije kad muž zaspi. Jednom sam čekao do četiri ujutro, ali isplatilo se! Poslije kratke šetnje po plaži prostrem ti lipo deku ispod nekog tamarisa, pa ti sidnemo lipo nas dvoje na deku ka dva goluba, dok vino klizi niz nepce, a more ni dva metra od nas, zvizde malo dalje,… ma mora se mala smekšat i da neće! A oće! Ne znaju ti Čehinje stat' kad se napale…

KRONIKA: Jesu li te kad ti nemarni češki muževi uhvatili na djelu?

MUNJA: Fala Bogu, nisu! Iako je bilo vrlo gustih i napetih situacija. Ma nije ti to kao ovdje kod nas. Tamo ti svatko živi svoj život. Žene su komodnije i ako oće zašarat okolo, zašarat će. I šta joj muž može, rekla mi je ne jedna, da ionako je u Pragu ostavio ljubavnicu, da može i ona guštat malo, i tako to.

Jednom sam se povatao s jednom u plićaku. Ni dvadeset metara od obale. Ona, dobro očuvana 40-godišnjakinja. Lipe sise. Četvorka. Je da ih moraš pridržavat da izgledaju lipo, ali sve su ti to gušti. Na plaži malo svita, skoro će sumrak. Uvijan ti se ja oko nje, mazin je, ljubin, grickan,.. kad, vidi đavla, bane muž na plažu! Nešto se uzmaha, doziva, viče… Primirio se ja malo, ne znan što će ispast, a ona ništa, navalila na me još jače. A muž, a što će jadni muž, ne benda ga ona ništa, vratio se u kamp. Nakon po ure vratimo ti se mi na plažu. Legnem do nje, taman joj počeo utrljavat ulje u leđa, kad eto ti opet muža… Donio dvi pive čovik, ma ljudina jedna, češko crno, za nas kaže…

KRONIKA: Da li ostaneš u ikakvom kontaktu a tim svojim curama ili su to samo ljetne avanture? Dođu li opet iduće lito?

MUNJA: Većinom su ti to ljetne avanture. Čisti seks. Ma kakvo emocionalno vezanje! Većina ih se poslije javi pismom, razglednicom, s nekima se često čujem telefonom. Neke se i zatreskaju pa pišu svašta, zovu svako malo. Skoro pa trećina njih se vraća svake godine. Na Duće. Na plažu. Stalne gošće što bi se reklo.

A bio san ti i ja nekoliko puta na zimovanju u Češkoj.

Baš zadnji put me zvala jedna da povirim malo do nje. Iz Praga je bila, Marta, 42 godine, rastavljena, živjela je onda s nekim švalerom. Doći ću ja ako si sama, kažem ti ja njoj, nazovi me kad taj tvoj bude izbivao par dana. ''Munja, dolazi!'' – zove ona već nakon nekoliko dana – ''On ide u petak na neku konferenciju. Sami smo pet dana. Požuri!''. I eto ti mene u Pragu. Zvonim na vrata. Dvaput, triput. Nitko ne otvara. Gledam na papir s adresom. Ulica, broj,.. isto piše i na pločici kraj vrata. Zvonim opet. Kad napokon otvaraju se vrata i izlazi… Švaler! Mrcina. 120 kila žive vage. Dva metra u njemu, najmanje. Da koga triban, da Marta nije doma, da koji san ja, da ovo, da ono… već mi je dopizdija kad evo ti napokon Marte na vrata. Izašla je u onom japanskom kimonu (garant nema ništa ispod, znan ja nju,…), baca mi se oko vrata, uvodi me unutra, upoznaje sa švalerom,... Ja kolutam očima, malo mi neugodno, kvragu, beštiman u sebi, triba je još jučer otići na onu konferenciju koja je, saznao san kasnije, u zadnji tren otkazana. Ajme, šta ću sad? Prispavam tu večer kod njih, sutra me ona, ispričavajući se cijelim putem, odvela u neki hotel. Svaki dan dolazila je Marta u hotel izmolit pokoru…

KRONIKA: Mora se primijetiti da te tvoje cure i nisu baš u cvijetu mladosti. Što je s mlađim djevojkama? Onima oko 20. Da li je tu možda konkurencija jaka pa nemaš uspjeha?

MUNJA: Ma koja konkurencija! Ima ovdje posla koliko hoćeš, samo niko nema volje! Svima je kao tlaka barit komade, svi side u Žigola ili u Tihe Krojfa pa samo sinjaju i pasu oči na onim falšim, preglumljenim Splićankama. A neš' ti njih! Nema ti kruva od naših. Može se zalomit koja kontinentalka, ali od ovih naših riba nema mesa. Samo kosti. Meni su ti najdraže Čehinje. One su prave. Kod njih još pali i lipa češka rič. Sentimenta malo, pa malo više vina i eto ti provoda! A dekica je uvik tu. Attento! Ima san ja i mlađe, ali većinom su ti moje one od 30 do 45. A bilo je i starijih. Jedna je, sićan se, imala i unuke. Mislin da je imala 57 godina. Ta mi je najstarija...

KRONIKA: Svima je već poznata ona anegdota o onoj što joj je pozlilo na plaži dok si je bario, da su je jadnu morali voditi na Hitnu…

MUNJA: Ajme nemoj o tome. Nije to ka šta se priča. Žena je imala slabije srce. Nisam ja tu ništa specijalno kemija oko nje… Pa dobro, jesan malo, izokola... ali ona vrućina, lito, sparina - to ju je puklo a ne ja, da je završila na hitnoj. Strefilo ženu, neš' ti, događa se to, a krene priča Munja ovo, Munja ono…

Ne triba ti to meni, ja san ih u zadnjih deset godin ima negdje…, čekaj sekund da razmislin…, deset lita puta u prosjeku 20, to je… a ono pet godin nije bilo nikog pa oduziman…, pa bilo ih je jedno 110 – 120 sigurno!

Ajme, evo me doli čeka Maruška a ja se zapriča… Oli je već deset? Kasnim. Idem ti prika ća… Tiš' platit bevande? Daj ja ću... A dobro… Fala!