STRANAČKI KAPITALIZAM GORI JE OD SVEGA ŠTO JE SNAŠLO HRVATSKU

Silina stranačke duševnosti

Piše: Danko Plevnik /Slobodna Dalmacija

Proteklog tjedna je o tom recidivizmu pisao čak i režimski "Vjesnik", iz pera Zdenka Živčića. On svjedoči kako je ta svijest o stranci kao učiteljici života prisutna već u srednjoj školi: jedan novopečeni srednjoškolac bio je nagovaran da se upiše u stranačku mladež, pošto za životni uspjeh uopće nije važna škola, već samo stranačka pripadnost.

Takav karijerizam je bolestan i uvijek sam više cijenio mlade ljude koji su htjeli živjeti od maštanja, a ne od grebanja, koji su se bavili sportom, išli na ples ili planinarili, nego vrijeme provodili na ulizivačkim sastancima, spremni da odmah moralno umru, fanatično dijeleći svoju apriornu pristranost s nekom interesnom nakupinom.

Iskaznice za službenice

Premijer Ivo Sanader predao je 29. siječnja iskaznice HDZ-a trima državnim službenicama: Mariji Burić Pejčinović, državnoj tajnici Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, Martini Dalić, voditeljici Vladina Ureda za strategiju, i Zrinki Kovačević, pomoćnici ministra znanosti.

Sam ih je pozvao u HDZ, ali, ruku na stranačku knjižicu, jesu li one, bez straha od letenja, mogle odbiti njegov poziv?

Marija Burić Pejčinović je dugo "hladnoratovala" s Kolindom Grabar-Kitarović oko toga koja je od njih dviju ljepša i stručnija. Prije toga je Mimica nije silio da se učlani u SDP, jer je i sam mogao obavljati svoju ministarsku dužnost a da se nije morao upisati u SDP, koji gaje tu i postavio. Marija Burić Pejčinović godinama je radila u Europskom domu i znala je o europskim integracijama više negoli joj o tome može reći Statut HDZ-a. Ali, nakon primanja članske iskaznice, osjetila je vagnerijansku silinu stranačke duševnosti, ustvrdivši da će joj nakon toga ojačati utjecaj u resoru!

Tužno je kako stranački mozak "metastazira" u stručni mozak. Zrinka Kovačević je relativizirajući izgovor pronašla i u želji i za predizbornim svrstavanjem uz HDZ i u zajamčenom povratku na fakultet, dok je Martina Dalić i prije učlanjenja u HDZ prečesto bila neslužbena "hadezenjara", zagovarajući ideološke principe u pravljenju gospodarske strategije, od čega se čak i ćelavim ekspertima dizala kosa na glavi.

Umjesto stvaranja općih okolnosti za pravedan društveni život, nastavlja se s cementiranjem uskostranačkih okolnosti. U Hrvatskoj možemo očekivati samo takvo dualističko napredovanje i zato oni koji odlaze iz zemlje ne čine ništa krivo. Dapače, spašavaju svoju djecu od permanentnog kadrocida.

Zar nije i sam Ivo Sanader otišao u emigraciju jer nije htio živjeti u društvu takve hostilne, jednopartijske paradigme? I sada upravo on stvara tu istu, samo jezično poboljšanu, jednostranačku paradigmu, protjerujući iz građanskih duša svaku nadu u uspjeh bez stranačkog žiga.

HDZ, koji je baš pod njegovom dirigentskom palicom počeo mijenjati u smjeru departizacije školskog, poslovnog i političkog sustava, vraća se ponovno svojim groznim, nemilosrdnim, tuđmanovskim ili/ili korijenima.

Reformator bez reforme

Ta hadezeovska antropologija, da čovjek može biti samo hadezeovac ili tek ako postane hadezeovac, je toliko protukršćanska, nedemokratska, besperspektivna i neprihvatljiva da zahtijeva odlučnu hiperpolitizaciju svih građana i cijelog društva protiv takve anti-politike, koja dokazano ne vodi nikamo. Postaje li Sanader reformator bez reforme?

Kakve su konzekvencije ovog imperativa totalne hadezeizacije? Povratak u jednopartijski sustav!? Je li to samo pitanje učlanjenja? Nije li i Jadranka Cigelj bila tolike godine u HDZ-u? I SKJ je izbacivao iz Partije te nije primao svakog u Partiju, jer isto tako nije volio jaču unutarpartijsku konkurenciju. Da bi se ušlo u vojsku Partije, trebalo je podastrijeti dokaz da se neće poticati kompeticija, već poštovati stroga i zadana hijerarhija.

Dakle, kao što je Franjo Tuđman govorio da je bilo potrebno ulaziti u SKJ, kako bi se moglo hrvatski djelovati iznutra i odbijao želju Zdravka Tomca da uđe u HDZ, jer mu je bio korisniji u SDP-u, bi li onda svi građani trebali poslušati glas pragmatične borbe za opstanak i nahrupiti u HDZ te tako već jednom omogućiti nemoguće - demokratizaciju te stranke?

Hoće li tada prestati ta silovita nesamokritičnost HDZ-a, koji nikada nizašto nije bio kriv, nije kriv i ne može biti kriv, jer je svaka njegova krivnja izmišljena radi borbe unutar SDP-a!?

Poguban je taj način na koji HDZ organizira društvo već punih 17 godina, uz nešto uspješnije razrađivanje njegovog modela od strane šestočlane koalicije (2000.- 2003.), i ne daje rezultate.

Kapitalizam je smišljen radi bržeg prosperiteta i boljeg korištenja stručnjaka, ali interes HDZ-a nije razvoj, nego vlast. Zato mu je svako sredstvo dolaska na vlast opravdano. I zato tom procesu hadezeizacije svih položaja nema kraja.

U Karlovcu je HDZ smijenio nehadezeovskog šefa prigradskog vatrogasnog društva i postavio svog, hadezeovskog. To dičenje uskogrudnošću i ludilo osiguranja pozicija ide od mjesnog odbora do državnog tajnika.

A takvo društvo nema nikakvih šansi za razvoj, ono je "failed society", neuspjelo društvo, koje može promovirati samo izbornu borbu, što je sumanuto, jer nam ne trebaju stranačke bitke koje u sebe usisavaju sve društvene strukture, sve tržišne pretpostavke, sve građane.

Protestantski duh

Takav duh nije od Boga ili bar nije od Crkve u koju se hadezeovci toliko zaklinju, već od protestantskog svećenika Normana Vincenta Pealea i njegove knjige "Moć pozitivnog mišljenja". Njome hadezeova vrhuška uči kako da je ne zabrinjava gola stvarnost, koja je zapravo samo stvar percepcije, a ako se zamišlja tako da se iz nje apstrahira samo ono pozitivno: vlastiti uspjesi, vlastite veze i vlastita bogatstva, onda ta moć pozitivnog zamišljanja zaista donosi rezultate - "reality-remaking" (pravljenje stvarnosti za svoje potrebe).

Zar ti vodeći hadezeovci kao deklarirani katolici ne bi mogli posegnuti za knjigom brata Ive Sanadera, don Vinka Sanadera "Vjera u pitanjima"? Iz nje bi mogli pročitati o etici kršćanskog života i smislu života uopće, a onda i ovoga pakleno jednostranačkog, koji truje duh tezom da je vrijedna samo politika, i to samo one jedne stranke?

Što, recimo, ako se na vlast vrati SDP i njegovi partneri? Hoće li ove tri prozelitske gracije same priznati svoju inkompetentnost da se, kao pripadnice druge stranke, bave državnim poslovima? Hoće li prosvjedovati zbog esdepeovskog "revanšizma"?

Sve mi je jasno, ali mi nikako nije jasno zašto sve to Ivi Sanaderu treba?

Koliko normalnih i poštenih mladih ljudi može privući takvom selekcionističkom politikom? Zašto gradi takvo partiokratsko društvo? Upoznao sam ga kao obrazovanog i kulturnog, realnog i konstruktivnog čovjeka, kojemu je, uza sve služenje nužnom zlu povijesne danosti Franji Tuđmanu, ono starinsko, jednopartijsko, jednoumno ipak bilo strano.

"Karijerizam mladih ljudi vezan uz stranačku pripadnost je bolestan, i uvijek sam više cijenio one koji su htjeli živjeti od maštanja, a ne od grebanja, koji su se bavili sportom, išli na ples ili planinarili, nego vrijeme provodili na ulizivačkim sastancima, spremni da odmah moralno umru, fanatično dijeleći svoju apriornu pristranost s nekom interesnom nakupinom"

Zar nije važnije ustrajati u naprednim idejama razvoja društva, kakve je vidio u inozemstvu, negoli se vraćati na nazadnjačke formule partijske knute, kakve su se ovdje predugo baštinile? Ako je politika ciklička, onda je rehadezeizacija samo retuđmanizacija društva drugim sredstvima.

Žao mi je zbog toga, ali ako ljudi pristaju na to, ne žalim ih.