Piše: Mirjana Nazor / Izvor: Slobodna Dalmacija

Bez pomoći psihijatara i psihologa mnoga djeca se slamaju, a budimo iskreni, ni odraslima nije puno lakše. Kako je krenulo, ako potreba za psihijatrima i psiholozima nastavi rasti iz godine u godinu, pitanje je hoćemo li ih stići dovoljno školovati i naći novca za otvaranje toliko novih radnih mjesta.

Mnoge američke studije govore o porastu broja djece i mladih koji obolijevaju od depresije, u posljednjih tridesetak godina. I u Splitu, na temelju rezultata istraživanja, vidljivo je da djeca i mladi sve češće iskazuju depresivnost, anksioznost, agresivnost i suicidalna ponašanja.

U prošloj godini zbog trovanja alkoholom ili lijekovima, na pedijatriju je primljeno 77 maloljetnika, a gotovo 700 ih je pregledano zbog psihičkih teškoća. Sve mlađi konzumiraju droge. Sve češće i sve veći broj djece bježe od kuće.

Očito je da sva ta djeca naprosto vape za nekom vrstom pomoći. Pronalaženje smisla u životu i suočavanje s problemima svakodnevice za njih su pretežak teret. Posljedice su tu, zanimaju li nas uzroci?

O psima se često više brine nego o djeci - vlasnici si ne mogu priuštiti da psa ne odvedu u dnevnu šetnju. Djetetu, zajedničko druženje roditelji mogu uskratiti i po više dana. Neki, bez imalo grižnje savjesti. Ali to nije samo hrvatski problem, već opći, civilizacijski.

U "dobra stara vremena" osjećaju sigurnosti i pronalaženja smisla življenja pogodovala je intenzivnija socijalna povezanost djeteta sa širom obitelji. To je danas rijetkost.

Današnja djeca često su umjerena samo na roditelje ili čak jednog roditelja. Nastojeći nadoknaditi djetetu pažnju i vrijeme što ga je uvijek premalo, prečesto djecu hvalimo bez pokrića, divimo se njihovim olako ostvarenim rezultatima. Time ne podižemo njihovo samopouzdanje, ni osjećaj sigurnosti, niti na taj način ističemo važnosti ulaganja napora da bi se postigao neki cilj.

Stvaramo dojam da neuspjeha u životu nema, a uspjesi padaju s grane poput zrelog voća. Dječje teškoće i probleme često bagateliziramo ili ignoriramo.

Zbog kroničnog nedostatka vremena i strpljenja mnogo toga radimo umjesto djece - tako im onemogućavamo da postanu samostalna i odgovorna. Nikako da shvatimo da i djeca 21. stoljeća imaju iste ljudske potrebe kao i ona rođena mnogo desetaka godina ranije: žele biti prihvaćena, voljena, poštovana. Ali i usmjeravana, ma kako se to na prvi pogled činilo čudno.

Normalno je da danas djeca znaju svoja prava, to je nama demokracija dala. Ali moraju poznavati i svoje obveze i dužnosti. Tome ih treba učiti u obitelji i u školi, bez prijetnji i vike, strpljivo, riječima i ponajviše primjerom.

Svakako bi i javni modeli u tom poslu bili iznimno značajni.

Možda je prava istina da mi odrasli nismo "skrojeni" za ovaj svijet. Mi nismo svoje uloge dobro naučili. A naše neznanje, nezainteresiranost i neprilagođenost sadašnjosti plaćaju djeca čije psihičko i duševno zdravlje svakodnevno ugrožavamo.

Psihijatri će, bude li ih dovoljno, uspješnije nego do sada skrbiti o našoj djeci liječeći posljedice, ali uzroci epidemije "pucanja po šavovima" ne leže u njihovu djelokrugu rada.