Ne znam je li itko od današnjih mladih Dućana studira povijest, ali ako ima takvih, evo im idealne prilike da krenu u prošla stoljeća i još dublje proniknu u ono što, tako reći, svakoga čovjeka, ako ne stalno a ono s vremena na vrijeme sigurno muči: tko smo i što smo i zašto smo napokon na ovome svijetu? Ono što je mene posebno zagolicalo u Vojnovićevu radu jest postanak Duća: otkad su gore, pod brdom, i koliko su stare. Naravno, i ovdje sve polazi od sedmoga stoljeća i dolaska Hrvata na poljičke prostore, gdje su najprije zaposjeli terene kraj već postojećih naselja Tugara i Naklica.

eć sam jednom zgodom na ovom mjestu spominjao splitskoga sveučilišnog profesora Josipa Vojnovića koji je, pokraj svoje arhitekture, uvijek nalazio vremena da traga i za svojim korijenima. A čim kažete Vojnovići, kažete zapravo - Duće.

Nedavno mi se javio, pa smo se našli kod njega doma: završio je, ako se to ikada može reći za takvu vrstu hobija, svoja istraživanja i sve skupa sažeo na 636 gusto isprintanih stranica. O broju prikupljenih dokumenata neću ni govoriti: ima ih toliko da brojni kartolari u kojima su pedantno poredani zauzimaju golem dio jednoga regala.

Kući sam nakon tih nekoliko sati vrlo ugodne priče ponio punu glavu podataka i kopiju njegovih zaključnih razmatranja, a na čijem kraju stoji kako bi sve to "trebalo shvatiti i primiti kao inicijalni materijal, koji je tek trasirao put za buduća istraživanja koja će netko od mojih budućih potomaka ili Vojnovića učiniti".

Ne znam je li itko od današnjih mladih Dućana studira povijest, ali ako ima takvih, evo im idealne prilike da krenu u prošla stoljeća i još dublje proniknu u ono što, tako reći, svakoga čovjeka, ako ne stalno a ono s vremena na vrijeme sigurno muči: tko smo i što smo i zašto smo napokon na ovome svijetu?

Ono što je mene posebno zagolicalo u Vojnovićevu radu jest postanak Duća: otkad su gore, pod brdom, i koliko su stare. Naravno, i ovdje sve polazi od sedmoga stoljeća i dolaska Hrvata na poljičke prostore, gdje su najprije zaposjeli terene kraj već postojećih naselja Tugara i Naklica.

Vojnović vjeruje da su među njima bili i "naši preci koji su se naselili na širem području Tugara, tj. u Brdaljcima kao zaseoku Truša, gdje su imali svoje zemlje i svoju stoku".

Tijekom devetoga, odnosno desetoga stoljeća oni su primili kršćanstvo, nakon čega je slijedila i izgradnja crkvica, u pravilu na temeljima ilirskih gradina koje su mahom bile razasute po vrhovima obližnjih brežuljaka.
"Trušani izgradiše svoju crkvicu Svete Marie in Nache, kako je nazvana u Sumpetarskom kartularu, odnosno crkvicu Gospe od sniga... s ograđenim grobljem na vrhu Stomorice".

No, klimatski uvjeti za život u Trušama nisu bili nimalo zahvalni: sjeverne padine Primorske kose, kaže dr. Vojnović, i danas su izložene buri, hladnoći, vlazi i nedovoljnoj osunčanosti. I, eto, to je bio razlog da Trušani potraže novo obitavalište, a našli su ga na najjednostavniji način: prešli su preko brda i spustili se na njegove južne padine, na prostore našega današnjeg Starog sela.

Potvrdu činjenici da su baš Trušani postali Dućani, Vojnović nalazi u obrednim gomilama" don Ante Škobalja, koji bilježi da Dućani i danas brdo nad svojim selom zovu Zavod, odnosno Zahod (s naglaskom na zadnjem slogu), što znači zalaz sunca, a što je imalo smisla samo ako se taj vrh gleda iz Truša.

Kad se to preseljenje moglo dogoditi?

Vojnović navodi jedan citat iz Sumpetarskog kartulara, koji je pisan 1080. godine, u kojem stoji da je izvjesni Petar Crni "kupio od žene Benede i njezinih sinova jedan vinograd blizu mora, koji je bio ispod Svete Marie in Nache. Dakle, ljudi su već tada živjeli s južne strane brda i uzgajali vinovu lozu na predjelu "od Rogača do Vavlja ili do Glavice".

U najmanju ruku, pogotovo u današnja vremena kada se mnogi hitaju starošću svojih gradova, zgodno je znati da su male Duće i Dućani na ovom tlu već gotovo tisuću godina.

Od stoljeća jedanaestoga!