Od tada se stare kamene kuće bore sa korovom, bršljanom i stotinama godina starim granama hrastova. Krovovi i zidovi postepeno popuštaju i neće proći dugo prije nego posljednji trag ovih jedinstvenih kuća ne nestane zauvijek.

Postoji jedno mjesto koje najviše volim. To su Zeljevići, od Boga zaboravljeno mjesto iz ranog 19 stoljeća, smješteno na obronku planine koja gleda na more oko 10 km od mjesta gdje živim. U ovom selu, bez gužve, žamora glasova i dječjeg smijeha, jedan čovjek ipak želi sačuvati i vratiti u život kuću svog djeda. Uvijek se iznova vraća napraviti ponešto, ali najviše da donese hranu jedinim stanovnicima sela, kuji i njenim štencima.

Ponekad, kada je sunce nisko na horizontu, pogled niz padine brda, na morsko prostranstvo koje se sjaji kao zlato, može oživjeti osjećaj ljepote i mira koji je prožimao život na ovom mjestu prije mngo, mnogo godina.

Tko zna, možda će uskoro jednog dana ljudi početi napuštati gradove i vraćati se u mjesta kao što je ovo - svojim prirodnim izvorima.

Kroz Zeljeviće je na ljeto 2001. prohujao veliki šumski požar. Ljudski nemar ili namjera, svejedno. Kuća bez krova ostala je i bez starih škuri.
 
 
"Dok gledam ove usamljene kuće
u bezimenim uvalama srednje Dalmacije...
Sve one zaboravljene i sagorjele
limove i palače skromnijih gospodara,
od kojih je ostao samo kamen
i slaba krv povijuše,
koja po njemu kaplje.
A više ni uspomena nema
i kao da su otjerane..."

Arsen Dedić
 

Nažalost, Zeljevići nisu jedini. I mnoga druga dalmatinska sela ljudi su napustili. Ostala su samo sjećanja, zaustavljeni pogledi slučajnika, stara okna i vrijeme koje neumitno prolazi.