OVIH DANA NAVRŠAVA SE PET STOLJEĆA OD POGIBIJE ŽARKA DRAŽOJEVIĆA, PRVOGA GRAĐANINA SAHRANJENOG U SPLITSKOJ KATEDRALI

Zaboravljeni junak Xarcus Dalmaticus 

Piše: Jakša Fiamengo / Slobodna Dalmacija
Snimio: Feđa Klarić / CROPIX

Kao istaknuti velikaš, Žarko stupa u službu Venecije, ali i s lakom konjicom samostalno prodire na turska područja. Posebnom dozvolom mletačkih vlasti iz Poljica se s ocem Petrom 1461. doseljava u Split, a već 1471. lukavstvom podbanu Taru otima Klis i neka područja uz Cetinu.

U kliškoj tvrđavi Blažene Gospe gradi kapelu sv. Jurja, sa željom da ga u njoj pokopaju. Da bi joj predao Klis, Venecija ga imenuje vitezom, ali on ga ipak daje kralju Matijašu Korvinu dobivši zauzvrat tvrđavu Novigrad u Lici, koju uživa do smrti.

Na imanjima uz Cetinu gradi tvrđave Nutjak i Kunjak, koje uz ostale tvrđave brane Poljica od turskih nasrtaja. Papa Inocent VIII., koji Poljicima u zaleđu Splita daje osobitu važnost u obrani od Turaka, u prečatnicama 1492. Žarka naziva "plemenitim mužem i potomkom plemenita roda barona".

Vitez Dražojević uređuje svoje poslove s Mlecima (obrana dalmatinskih gradova uz naknadu). Kako uživa velik ugled i izvan Dalmacije, 1500. godine sjedi uz dužda u mletačkom senatu. Neprestano ratuje s Turcima, po vlastitoj je želji iz Splita prekomandiran u Šibenik, zalijeće se i u turski teritorij, čak do Livna, ratuje u Makarskom primorju i u Hercegovini, gdje su mu Turci u jednom klancu postavili trostruku zasjedu iz koje s nekoliko suboraca jedva izmiče smrti.

Venecija mu 1501. povećava plaću, još jednom ga proglašava vitezom i poklanja mu zlatno odijelo.

Vitez na konju

Kad je potkraj 1502. sklopljen mir između Turaka i Venecije, Žarkova se aktivnost smanjuje i on seli u Split gdje zapovijeda smanjenom jedinicom. Iako mu je već 70 godina, Žarko ne miruje, već kad je početkom 1508. sinjskoj tvrđavi trebalo dostaviti namirnice, sa svojim ljudstvom osigurava transport. No, 15. siječnja upada u tursku zasjedu kod sela Podklisa iza Klisa gdje u neravnopravnoj borbi gine s mačem u ruci.

Poštovanje: Turci su ga ubili i iz poštovanja, vratili tijelo Splićanima

Povijest kaže da su Turci iz poštovanja prema junaku izručili njegovo tijelo Splićanima, koji ga uniješe kroz vrata od Pisture. Junaku bi iskazana čast da kao prvi svjetovni velikaš nude pokopan u splitskoj katedrali, i to ispred tadašnjeg oltara i groba sv. Dujma. Na nadgrobnoj ploči je Xarcus Dalmaticus, kako ga slavi i sam Marko Marulić u epitafu "Ad Xarcus Draxojevium Dalmaticum", prikazan kao vitez u oklopu na konju. Marulićevi stihovi u prepjevu Bratislava Lučina glase:

Onaj što mahnitog Marsa tolikrat nasiti krvlju
I što Jupitru dar posveti - oružja plijen,
Ovdje pobijeđen leži od varke i zasjede turske,
Žarko, dalmatinskih svih vojvoda slava i cvijet.
Njemu je draže bilo da mač probode mu grudi
Nego uz sramotni bijeg da potraži spas.
Tijelo je njegovo sad roditeljici predano drevnoj,
Ali dok traje svijet njegov će živjeti glas.

Tako je najslavniji potomak Dražojevića (posljednji muški potomak Juraj Dražojević-Jelić, splitski narodnjak, koji se osobito bavio unapređenjem vinarstva, pokopan je vjerojatno na Sustjepanu 26. siječnja 1897.) doživio za svoje junaštvo velike počasti, ali ipak malo današnjih Splićana zna tko je on.

Čak ni vodiči po katedrali, po kazivanju remete Brace Crnogorca, baš i ne pokazuju njegov grob, a niti uz njegovo ime spominju monstrancu, rad mletačkog majstora Victora de Angelisa, danas jedan od bisera u riznici katedrale, koju je 1532. godine dala izraditi Žarkova udovica Katarina. U obliku dva anđela koji pridržavaju ciborij, ova "putujuća" pokaznica, traženi izložak na mnogim izložbama izvan Splita, bila je inspiracijom majstoru kojeg nadbiskup Markantun De Dominis dovede da napravi današnji glavni oltar.

Dražojevićeva udovica Katarina je nakon 1535. pokopana uz svog supruga, pod pločom na kojoj je natpis: "Žarku Dražojeviću Katarina Martinušić premilom mužu postavi. Imao je tri zlatna odličja i bio Ovaj već tri puta obdaren zlatnim vojničkim znakovima, zaslužio je da ga mletački senat na čelo splitske konjice postavi. Na svršetku opkoljen neprijateljskom busijom, ne htjede u ruke pasti nego mrtav. Živio otprilike sedamdeset godina. Dato je pokojniku što nikome prije, da prenesen u grad, bude ovdje sahranjen. Godine našega spasa 1508."

Jednako kao i reljef, koji prikazuje Dražojevića kao viteza na konju, i ovaj natpis na izvornoj ploči, koja je tridesetih godina prošlog stoljeća zamijenjena novom, danas je izlizan i nečitljiv, ali je srećom ostao u zapisu F. Capogrossa iz 1635. i A. Ciccarellija iz 1811.

Kako ni Žarko (staro hrvatsko ime, zacijelo dolazi od glagola žariti) ni njegova braća Jakov i Saviša nisu imali djece, grobnica prelazi u ruke njihovih rođaka Marjanovića, a na molbu Janka Marjanovića tom se knezu dodjeljuje susjedna grobnica, koju on podzemno spaja sa Žarkovom.

Sama ploča, koja je pukla, kad je na nju 1708. palo jedno zvono prilikom posvete, sada se nalazi uz krstionicu, a bit će doskora vraćena u katedralu, oslonjena na zid uz južna vrata gdje se već nalazi ploča plemića Alberti, također dignuta s poda prvostolnice.

Na 500. obljetnicu junačke smrti Žarka Dražojevića, u Omišu, gdje i danas ima obitelji njegova prezimena, bit će organiziran okrugli stol o njegovu životu i junaštvu.