Ponedjeljak, 21 Siječanj 2008
Uvatija san anakondu od tri i po metra za vrat, pa je pribacija priko ramena, isto onako kako san vidija da je napravija Alcides nakon šta ju je izvadija iz kaveza. Bili smo na proplanku usrid amazonske prašume, pedesetak kilometri od Iquitosa, di Alcides ima svoj mali improvizirani ZOO. Već smo se igrali sa simpatičnin ljenjivcen i živahnin majmunčićima, a sad je doša red i na glavnu zvizdu, divovsku anakondu. Kako san stavija zmijurinu na šiju, uznemirila se, pa digla glavu i zloćudno me pogledala sitnin očicama. A gadna li si, seko! Istodobno se gmizavo pomakla i oćutija san na vratu klizav dodir prethistorijske ladnoće. Prošli su me drćuni..., piše dugorački zet Robert Pauletić u drugom nastavku putopisa iz Perua Ajme ljama ... AJME LJAMA (2) JE DA JE OVO AMAZONIJA, ALI OPET... NISU NA SVAKOME KORAKU DIVOVSKE ZMIJE
Piše: Robert Pauletić / Slobodna Dalmacija
“Ajde, bogati, jesi li slika više?” viknija san Franku. “Šta je, tata, oli si se usra?” zajebava me mali. “A čuj, nije ugodno.”
Kad san vratija zmiju, Papučica me pogledala s divljenjen: “Znaš da si me pozitivno iznenadija? Nisan očekivala da ćeš se usudit stavit tu neman oko vrata.”
Sinila mi je ideja: “A bi li se ti malo družila s anakondon?” Uzeja san aparat od Franka i gura Papučicu prema zmiji: “Ajde, slikaću te, bićeš glavna faca u Dugome Ratu.” Ustuknila je: “Ni mrtva!”
Mala Tiranosaurica Riva P. (6) digla je pogled i pitala me: “Tata, mogu li ja?” Zapanjija san se: “Šta, mišice? Tila bi držat zmiju?” “Je, tila bi!” kimnila je glavicon.Neodlučno san se okrenija Alcidesu: “Amigo, šta ti misliš o tome?” “Senjor Roberto”, odgovorija je, “ritko se ko od ljudi koji tu dođu oće slikat s anakondon, a ovako mala curica nikad nije ni bila ovde kod mene, a kamoli da bi držala anakondu. Slušajte, ja san da zmiji jist prije nego šta ste vi došli. Ona je sita i mirna... pa, mogli bi je slikat na brzinu ako se vi slažete, a ja ću stat tu u blizini za svaki slučaj.”
“Riva, stvarno oćeš uzet anakondu u ruke? Tri puta je veća od tebe!” obratija san se maloj. “Oću!” kimnila je odlučno, i prije nego šta san se uspija snać, stupila je do Alcidesa i – uzela anakondu iz njegove ruke!
Tresli su mi se prsti dok san slikava. Golema zmijurina počela se uvijat, nenaviknuta na male ručice koje su je uvatile. Tiranosaurica je čak uspila proizvest i smiješak za fotoaparat, ali nije joj bilo svejedno, vidija san da ju je jezivo straj. Moja hrabra malena suočila se s Užason, i to s tajanstvenin osmijehon na lišcu.
Tiranosaurica od šest godina držala je u rukama anakondu od tri i po metra! To su tatini geni! Ona je nasljednica!
Posli tri fotke nije više imala force glumit. Napravila je spontanu gadljivu grimasu i pustila zmiju da padne po tleju. Opravdavala mi se: “Teška je i ljigava, znaš, tatice? Nije mene straj, ali nisan je više mogla držat!” “Ma, zlato tatino, ti si najveća junakinja Amazone! Zamisli šta će ti reć prijateljice kad vide ove slike!” oduševljeno san je grlija.
Jebate, sa šest godina držala je u rukama anakondu od tri i po metra! To su tatini geni! Ona je nasljednica! Gleda san zaljubljeno u sliku na displeju: Gioconda i anakonda.
Posli Tiranosaurice, odvažija se i Franko P. (12), pa pozira za dvi snimke na brzinu, a i Vito P. (10) je isto tija, ali reka san mu da ne mora sad i on forsirat. Moran priznat da san se pripa za sinčića, da ne bi anakonda izgubila pacijencu, ili ogladnila, pa mi ga malo stisnila u zagrljaj. Ne valja previše izazivat sudbinu.
Posli smo opet ušli u kanu i zaplovili po Amazoni. Razmišlja san o tome kako nikako ne bi bilo dobro da se sad privrnemo. Ipak tu ispod površine plivaju pirane i kajmani.
Vito se odjedanput uzbuđeno uzmava rukama i zavika: “Tata, tata, eno u vodi glava od anakonde!” Naravno, vidija je komad drva kako pluta. Pomilova san svoga maloga istraživača: “Sine, istina je da je ovo Amazonija, ali opet... nisu na svakome koraku anakonde!”
Na drugome kraju kanua junakinja Riva je namrštila obrvice ispod kapuljače od šuškavca: “Amazonija? Znan, odavde je bija Toše Proeski!”
Zamalo nan se kanu izvrnija koliko smo se smijali. Ala, šta bi pirane blagovale!
Kapibara
Kapibara najveći je glodavac na svitu, a nedavno je jedan Splićanin u “Milijunašu” zapeja baš na pitanju šta je kapibara. Pa evo mu je, neka je gleda!
Kako Papučici popit krv
Za vrime marša po džungli Papučicu su nemilo izboli komarci, a ja san je već prije pripa pričon da jedina prava opasnost u Amazoni priti baš od moskita. Malarija i te stvari. Rekla mi je smireno: “Neću se uopće opterećivat. Ubode me, umren, i to je to!” Pita san je ležerno: “Je li ti draže umrit u Amazoni ili u Dugom Ratu?” Slegnila je ramenima: “A kad san već ovde, luđe je umrit u Amazoni!”
Jahač tapira
Poseban gušt bija mi je jahanje tapira. To je bilo na drugu stranu džungle, istočno od Iquitosa, uz riku Yanayacu, pritok Amazone, di je naš domaćin uz kolibicu ima tapira za kućnog ljubimca. Smišnu beštiju jahala su sva dica, a osobito je uživa Franko. Kad san sija ja, bidni tapir je bolno zaskviča: “Iiiii!”
Termiti i mravi
Uz divovska stabla ceibe i bogatu amazonsku vegetaciju, za vrime boravka u dubini selve (džungle) vidili smo masu majmuna i gnizda termita koje Indiosi koriste ka repelent protiv komaraca.
Za stablo s opasnin žutin mravima pleme Yagua vezalo bi prijestupnike, pa bi ih mravi grizli, ili određeno vrime ili nasmrt, ovisno o počinjenome zločinu. |