Utorak, 22 Siječanj 2008
Stisli su me sa svih strana, nutkajući svoje rukotvorine i izvikujući cijene u peruanskin solima. Poglavica Cesar nudija je ogrlicu sa zubima od pirane, momčić Diego gura mi je u ruke prepariranu glavu od anakonde, jedna cura tila mi je uvalit ukras od kostiju ljenjivca, a stara baba obišenih sisa mavala mi je isprid nosa s boršicon od jaguarove kože. Jedini ko nije sudjelova u prodaji bija je Alex, simpatični dvogodišnji Indiosić u bilin mudanticama. Nekad su bijelci prodavali urođenicima šarena stakalca, a danas je obrnuto. Nažalost, neki nisu samo prodavali, nego i prosili, piše dugorački zet Robert Pauletić u trećem nastavku putopisa iz Perua ...AJME, LJAMA! (3) KOD PLEMENA YAGUA SVE JE TURIZAM, VIŠE NE MOŠ VIDIT IZVORNOGA INDIOSA
Glava za petnajst iljada dolari
Piše: Robert Pauletić / Slobodna Dalmacija
U jednoj butigi sa suvenirima vidija san jednu onu ka smanjenu glavu, kakve od ubijenih neprijatelja rade Indiosi iz plemena Jivaro.
“Pošto van je ovo?” pita san. “Deset sola!” reka je čovik. Petnaest kuna, nije puno. Ajde, uzeću. “Je li prava?” zajebava san se. “Želite pravu?” snizija je glas prodavač, pa mi prišapnija: “Ako je stvarno oćete, mogu van je nabavit, znan čovika. Samo, dođe petnajst iljada dolari!”
Dozna san od prodavača da taj jezivi suvenir najviše traže bogati američki turisti, koji su spremni platit svaku cijenu da bi se domogli prave smanjene ljudske glave.
“Je li prava?” zeza san se gledajući onu ka smanjenu glavu, kakve od ubijenih neprijatelja rade Indiosi iz plemena Jivaro. “Želite pravu?” snizija je glas prodavač: “Mogu van je nabavit, znan čovika”
Smotra folklora
Pleme Yagua, u čije san selo doveja familju, živi u divljini uz riku Amazonu, ali praktički su in jedini izvor preživljavanja vižite bijelih avanturista koji od njih kupuju suvenire. Kad bi se čoporativno doselili u Iquitos, ka šta je učinilo puno drugih urođenika, prestali bi bit zanimljivi i “autentični”, pa bi izgubili jedini izvor prihoda.
Nisan tija tim pričama crnjačit svoju dicu koja su otvorenih očiju gledala u prave pravcate amazonske Indijance s raznobojnin pernatin ukrasima. Šta ćeš, sve je posta folklor i turizam, više ne moš vidit izvornoga Indiosa.
S druge strane, glupo se žalit. Još donedavno svaki taj Indios bija bi raspoložen za to da me ubije kurareon iz puvalice, pa da mi mačeton otvori templa, izi mozak i onda smanji glavu, ka šta su tu nedaleko uradili bidnome Mirku Seljanu. Pogleda san Papučicu i zamislija kako bi izgledala da joj smanje glavu, onako skupljenih usana. Brrrr.
Za razliku od Manausa, di san posjetija zbilja “oriđiđi” Indiose, koji su se u to vrime baš doselili iz najveće dubine džungle, iz nepristupačnih područja uz granicu s Venecuelon, ovi ovde su već gotovo sasvim asimilirani u civilizaciju. Godinama žive nedaleko od Iquitosa, koji je ipak grad s trista iljada ljudi.
Poglavica Cesar na svom indijanskon jeziku objasnija nan je sve o načinu života Yagua. Od njega san, u prijevodu vodiča Hernana na španjolski, naučija da je “indios” uvridljiva rič. Oni više vole kad ih se zove “indigenas”.
Puvander sa Skalica
Onda nas je Cesar zabavlja gađanjen iz one njihove puvalice. Pogodija je bez problema strelicon drvenu maketu tice udaljenu petnaestak metri.
Proba je i Franko P. (12), puhnija i falija za pinkicu. Ovako i na “Ajduka” uvik pogađa stative. Onda je doša tata. Koncentrira san se, puhnija i cima tičurinu, uz ovacije svih okupljenih. Ipak, za razliku od sinova iman prakse: ka dite san u svojoj bandi na Skalicama ima puvalicu i uvik gađa neprijateljsku ekipu onin crvenin bobicama. Odličan trening za džunglu.
Naravno da su nan posli prodali dvi te puvalice. Jedna je bila O.K., a druga je vrvila od žutih mrava.
“Ovako je počelo i u filmu ‘Variola vera’”, reka san Papučici: “Jedan zaraženi je puva u sviralu, pa je nastala epidemija boginja.”
Izlili nas mravi
“Jel to može bit šta opasno?” zabrinila se ona. “Ne virujen, osim šta ti mravi iz puvalice mogu uć ispod kože, pa se okotit, i onda ti naraste ogromni crveni balon iz ruke ili iz face.” “Ajme! I kako se moš riješit toga?” užasnila se. “Nikako!” slegnija san ramenima.
“Đava te ponija, pa di si nas to doveja, u ovu bolest i šporkičetinu?” počela se mahnito trljat po rukama, a i Vito je sumnjičavo pogledava u cijev puvalice. “Mama, da ja ovo bacin u Amazonu?” predložija je.
Na kraju san in prizna da se zajebajen, pa smo puvalice ipak spakirali u kufere. Posli su nan, virovali ili ne, mravi izili po’ stvari!
Nema ceste do Iquitosa
Iquitos, živopisni centar peruanskog dila Amazone, najveći je grad na svitu do kojega se ne može doć ceston, samo avionon ili brodon. Zato, normalno, na cestama ima vrlo malo auta, ja san ih u nekoliko dana vidija samo desetak.
Kompletan promet odvija se živopisnin moto-taksijima, motorićima s natkrivenin sicon iza vozača. Na sic bi se stislo nas svih pet. Riva na mater, Vito na mene, a Franko ka sardina između.
U Iquitosu ima 25 iljada tih smišnih vozila. |