Subota, 26 Siječanj 2008
Satrali smo se s noćnin autobuson od Cuzca do gradića Puno na obali jezera Titikaka. Cilu noć smo rmbali po Andama, te trpili pišat i ostalo, jer je kondut u busu bija strahovita paklena buža, bez svitla, vode, karte i arje. Jedino se Tiranosaurica sritno popišala, i to akrobatski, tako da san je osobno drža na mišiće u arji visoko iznad zahoda. Zašto nismo mogli ić avionon? Zato šta se bližija kraj putovanja, a pohlepni su mi Inke uzeli sve dolare za Machu Picchu. Ko ide vidit Machu Picchu, posli trpi, piše u posljednjem nastavku serijala Ajme, ljama! dugorački zet Robert Pauletić ...AJME LJAMA! (7) NA OTOKU OD TRSTIKE NA NAJVIŠEN JEZERU
Kaka, kaka, Titikaka!
Piše: Robert Pauletić / Slobodna Dalmacija Izvor: Slobodna Dalmacija
Kad smo u pet ujutro došli na stanicu Puno, prvo smo svi trčali u kondut. Kaka, kaka, Titikaka! A onda je Papučica rekla: “Di ćemo sad? Kiša lije, pet je uri. Indijanci na jezeru sigurno još svi spavaju!”
Ali nisu svi spavali. Naša san u zoru kapetana Nestora i s njin dogovorija da nas za razumnu cifru brodićen odvede do Plutajućih otoka. Kapetan je upalija pentu i pustili smo se od kraja. Friška arja na jezeru Titikaka nas je oživila, onako škicane od autobusne noćne more.
Ti su Plutajući otoci na Titikaki pravi mirakul, napravljeni su skroz od neke njihove jestive trstike, pa ovde, ako ogladniš, moš izist kuću
“Na kojoj smo sad nadmorskoj visini, tata?” pita je Franko. “Na tri iljade osansto metri, sine!” odgovorija san ponosno. Nismo imali nikakvih problema s visinon posli onoga treninga u Cuzcu.
Da me sad vidi Stipe Božić! I on je vižita Titikaku. Šta je najbolje, i mogli smo se vidit, Stipe je baš sad tu nedaleko, u susidstvu, u čileanskoj pustinji Atacama, snima svoj TV serijal. A Mate Biljarista je u Buenos Airesu, javija mi se na mobitel. Splićani caruju Južnon Amerikon!
Plutajući otoci
Ti su Plutajući otoci na Titikaki pravi mirakul, samo radi toga isplati se potegnit do najvišega jezera na svitu. Napravljeni su skroz od neke njihove trstike koja se zove “totora”. Sve je od te trstike, i škojić i kućice. Triba bit jako oprezan kad hodaš po totori, jer se lako može dogodit da ti propadne noga i da se kroz bužu “utotoriš” doli u jezero.
Lokalni Indijanac iz plemena Uros pokaza mi je kojin se lukavin sistemon služe pri gradnji otoka, i onda nan ponudija da provamo ribu s kojon se oni hrane, šta smo kulturno odbili, pa je ribu posli ukrala i izila jedna mačka. Zato smo izili dvi te totore šta izgledaju ka divovske mlade kapule, a čak nisu ni neukusne. Ovde, ako ogladniš, moš izist kuću!
Urosi su napravili te otoke zato šta su ih na kopnu maltretirali Inke, pa su radije izabrali bodulsku izolaciju nego da moraju njima služit. Osjetija san sućut za Urose, jer su i mene izmaltretirali Inke, pa san u jedne babe Urosice kupija masu suvenira.
Samo šokovi
Još smo kanuon otplovili na susidni škojić di je, virovali ili ne, škola od trstike. Devetnaest učenika Urosa tu ide u osnovnu školu, a učitelj koji nan je pokaza razred nikako nije moga nać Kroasiju na karti svita. Samo karta nije bila od trstike, klupe jesu.
Skoro našu Kroasiju više nismo našli ni mi. Posli Titikake, koja nas je lipo rasfriškala, čekali su nas samo šokovi. Još jedan jezivi bus, pa Arequipa, fibra male Tiranosaurice, otkazi avionskih letova... jedva smo stigli do Splita!
I, fala Bogu, najlipše je doma.
Dugi Rat na Titikaki
U Brazilu san svojedobno usrid amazonske džungle naša brod-imenjak “Paulo Roberto”, a još veća baza je bila kad san na slapovima Iguaçu upozna Engleskinju koja se preziva Roberts a firma joj se zove “Karnak”, ka i moja.
Ali pobjedu u disciplini nevjerojatnih koincidencija ipak je odnila Papučica. “Ma vidi ovo, molin te!” pokazala mi je prston na spasilački prsluk: “Broj od ovoga broda je 21315, apsolutno isti ka broj pošte moga Dugoga Rata!”
KRAJ SERIJALA
UDAR NA ENIGMATSKU POVIJEST: EVO PORUKE ZA SVE MOJE KOLEGE ENIGMATE. NAJVIŠE JEZERO NA SVITU PIŠE SE TITIKAKA, A NE TITICACA! A MORA BIT DA SAN BAR ILJADU PUTI U KRIŽALJKU STAVIJA KRIVI, ENGLESKI OBLIK SA DVA C. ALI BOLJE DA MUČIN, KO ĆE SAD TO IĆ MINJAT, CILA POVIJEST NAŠE ENIGMATIKE BILA BI U PITANJU. |