AIRBOURNE - PIVO, ŽENE I ROCK 'N' ROLL

AC/DC su zakon! I sasvim sigurno nisam jedini koji tako misli

Piše: Ante Čikotić Chiko

Štoviše, u njihovoj domaji Australiji, zemlji klokana, koala i Aboriđina, gitara i bubnjeva su se uhvatila dva brata O'Keeffe i dvojica njihovih suboraca sa šanka, David Roads i Justin Street, svi odreda kosijaneri i pivopije okupljeni u bandu Airbourne i toliko inficirani monumentalnim hard rock zvukom s klasičnih AC/DC albuma da su ga odlučili besramno kopirat na svojoj friško izdanoj debitantskoj ploči 'Runnin' Wild'. Bio bi to potez za svaku osudu da rezultat nije uistinu spektakularan.

Naime, 'Runnin' Wild' je definitivno najbolji classic rock album još tamo od kraja sedamdesetih kad su predvodnici žanra prdnuli u rosu što zbog droge, što zbog alkohola. Sve je tu: prljavi riffovi, eksplozivni bubanj, masna bas gitara, rafali j*bačkih solaža i stihovi o ženama, kinky seksu, alkoholu i rock 'n' rollu. Ma baš onako kako to već tridesetak godina čine njihovi gore spomenuti uzori!

Ali unatoč tome što su možda i najuočljivije to svakako nisu i jedine sličnosti Airbourna sa AC/DC. Tu je još i image dugokosih bauštelaca, razuzdani koncerti, te glas Joela O'Keeffea koji toliko podsjeća na režanje pokojnjega Bon Scotta da bi i najokorjelijeg ateistu natjerao da povjeruje u reinkarnaciju.

Ustvari, jedina razlika između AC/DC i Airbournea je ta što potonji nemaju pedesetogodišnjeg gitaristu obučenog u školsku uniformu. A to može biti samo prednost, a ne nedostatak.

No, kako bilo, Airbourne su na dobrom putu da nakon samo jednog albuma postanu velika stadionska atrakcija. U tome su im uz sjajne pjesme (u prvom redu 'Runnin' Wild', 'Too Mouch, Too Young, Too Fast', 'Diamond In The Rough', 'What's Eating You', te 'Heartbreaker') sasvim sigurno pomogle i zajedničke turneje sa veličinama kao što su Rolling Stonesi i Motley Crue, ali i jedan potpuno novi vid glazbene promocije.

Riječ je o kompjuterskim igrama (Madden 08, NHL 08, Tony Hawk's Proving Ground, Need for Speed: ProStreet, Skate, Grand Theft Auto IV, NFL Tour, NHL 08, Burnout Paradise, te NASCAR 08) u kojim su zvučna kulisa upravo Airbournove stvari.

Iako bi se sad tu dalo nadugo i naširoko palamudit o utjecaju novih tehnologije na glazbenu industriju, ja ću ovu prigodu ipak iskoristit da podvučem jednu meni puno interesantniju stvar: cock rock je opet 'in' (mrzim tu dvoslovnu frazu, ali j*bi ga, za ovu priliku je idealna)!

Stone Gods (band nastao na ruševinama The Darknessa), Buckcherry, Airbourne, Wolfmother, Black Stone Cherry i gomila drugih prčevitih mulaca osvajaju stadione s programskim pjesmama o cugi i ševi; rock 'n' roll je ponovo postao zabavan, a depresivni (rock) kritičari navučeni na kojekakve kenjkave alter/indie plačip*zde užasnuti promatraju još jednu pobjedu prčevitih prangijaša.

Epidemija je uzela maha u tolikoj mjeri da su se tom izrazito mačističkom žanru priklonile i cure iz banda The Donnas, a izgleda da se i stara cock rock garda opskrbila zavidnim količinama viagre, jer su se pod svjetla pozornice pompozno vratili Sebastian Bach (ex Skid Row) i Axl Rose (Guns N' Roses), rame uz rame sa živahnim starčićima iz Led Zeppelina, Van Halena i Whitesnakea spremnima da još jednom dožive svojih petnaest minuta slave.

Jednostavno rečeno, sprema se velika rock 'n' roll fešta, a Airbourne su jedan od organizatora!