Utorak, 25 Oľujak 2008
 Mržnja, zavist i bijes su emocije kojih se možemo riješiti ili ih naučiti kontrolirati. Vježbom se oslobađamo, razvijamo iskrenost, prije svega prema samom sebi, i duboku introspekciju. Ali, problem jest da se većina boji biti iskrena prema sebi i pogledati duboko u sebe. Većina ljudi nema pojma da u rukama ima sve što im je potrebno za sreću, da sreća neće doći sutra ili za nekoliko godina, ako budu bogatiji, zdraviji, ljepši, uspješniji, ili ako se neke vanjske okolnosti oko njih, na koje oni sami možda i ne mogu utjecati, promijene. Da bismo bili sretni, na tome treba raditi, kaže Ricard Matthieu, doktor molekularne biologije koji je karijeru nastavio izučavajući i tumačeći na koji način moderna neurologija može iskoristiti dva i pol stoljeća budističkog istraživanja ljudskog uma kroz meditaciju. Jutarnji List donosi intervju s molekularnim biologom kojemu su kolege znanstveno dokazali da je najsretniji čovjek na svijetu. Pročitajte ga ...RICARD MATTHIEU
Na sreći se treba raditi, trenirati je. Ona je samo jedna od ljudskih vještina
Piše: Karmela Devčić / Jutarnji List
Izvor: Jutarnji List
 "Dozvolite li vanjskim okolnostima da utječu na vašu sreću, velika je
vjerojatnost da nikada nećete biti sretni, jer život jest pun problema. Život je patnja. Biti spužva koja uokolo upija emocije nije put do sreće. Mnogi mi kažu to što i vi - lako ti je biti sretan kad tu sjediš i meditiraš, ništa o tebi ne ovisi, ne moraš se boriti za egzistenciju, ali u životu sam bio sretan i kad sam bio okružen neimaštinom, nesrećom..."
Čovjek može biti vrstan umjetnik, veliki intelektualac, sjajan pijanist, ali
to ne znači da je sretan, tj. da je bolje ljudsko biće, da u sebi ne nosi
bijes, mržnju, da ga ne opsjeda ljubomora. To što je profesionalno uspješan ne znači da je našao mir.
No, duhovni vođe ne mogu biti samo profesionalno uspješni. U njih je
zaokružena slika. Nema duhovnog vođe kojeg progoni bijes, možda ga je i progonio, ali je mudrac njime naučio ovladati i toga se riješiti. Mudrac kontrolira svoj um. Odluku da odem u budističke redovnike nisam donio preko noći. Odlazio sam na Himalaju i vraćao se u Pariz više puta, gledajući ta dva svijeta.
Nakon nekoliko godina odlučio sam da me više od molekularne biologije zanima kako radi ljudski mozak, da me zanima proučavati um, vježbati moj um. I u toj mojoj osobnoj potrazi za srećom ja sam, u neku ruku, ostao znanstvenik".
 PROČITAJTE VIŠE...
http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,3,22,,113223.jl
|
Piše Karmela Devčić / JL
251 čitanja, 
0 komentara, 
