Boris Dvornik. Anatolij Kudrjavcev. Zdenko Runjić. Frane Matošić. Srđan Vrcan. Josip Genda. Zdravka Krstulović. Miljenko Smoje.

POVODOM SMRTI BORISA DVORNIKA I ANATOLIJA KUDRJAVCEVA: JE LI S NJIMA UMRLA I “STARA DALMACIJA”?

Piše: Damir Pilić / Slobodna Dalmacija
Foto: Jadran Babić / CROPIX

Boris Dvornik je preko malog ekrana u svijet poslao sliku mitskog Dalmatinca koji je u mladosti šarmantni berekin, da bi u poznim godinama, “s puno utakmica u nogan”, promišljao svijet ponešto opreznije i ciničnije, ali još uvijek uz onaj vulkanski temperament koji tako rado ističemo kao svoj imidž i nešto što nas izdvaja unutar “naroda horvatskog”. I dok je veliki glumac u javnosti figurirao prvenstveno kao “pučki simbol”, Anatolij Kudrjavcev je, pak, svoj superiorno cinični dalmatinski pogled na svijet osobito razvio u kazališnim kritikama, tom instrumentu “visoke kulture”.

Pa što onda povezuje jednog narodnog glumca s jednim ciničnim intelektualcem, da ih obojicu ispraćamo s jednakom tugom, kao da su braća ili izdanci iste obitelji?

U plićaku Bačvica

- Dalmacija koja s njima odlazi je ona tradicionalna, rudimentarna, organska Dalmacija - kaže naš slavni kantautor i pjesnik Arsen Dedić, te nastavlja: - Jedna od posljedica globalizacije je i sve veća unificiranost, svuda sve postaje isto, pa moramo priznati i gubitak suštinskog dalmatinstva, koje nam se događa smrću Borisa i Tolje.

Njihovo je dalmatinstvo bilo upravo suštinsko, a vidjelo se u vezanosti za rodni ambijent, za jezik i mentalitet. Oba su bili članovi kluba liječenih Splićana, a bili su neizlječivi. Dvornikovi glumačke kolege tako ovih dana govore kako je Roko Prč mogao ostvariti i svjetsku karijeru samo da je pristao živjeti izvan Splita, što ovome nikad nije ni padalo na pamet, jer mu je jedini mogući početak dana bio da prošeta sa psom po Marjanu.

A Kudrjavcev je, premda sin ruskog useljenika, ne samo postao “fetivi Splićanin” nego je tom Splitu bio opsesivni kroničar, bilo da piše o preživjelim pučkim ritualima ili da skenira najnoviju dramsku premijeru gradskog HNK-a, jednako živeći taj Split i tu Dalmaciju i dok se u plićaku Bačvica bacao za oguljenim teniskim balunom i dok je za radnim stolom potpisivao najstrože kazališne kritike, ne dopuštajući da teatarska produkcija u njegovom i našem gradu padne ispod razine koju je smatrao pristojnom.

Obojica su najveći dio svoje nemale životne energije posvetili upravo Splitu i Dalmaciji, postajući još za života “simboli zavičaja”. Sada, nakon što su obojica u “sudačkoj nadoknadi” otišli u nebesku Ligu prvaka, možemo se samo pitati je li s njima zauvijek umrla i stara Dalmacija, onakva kakvu smo gledali u “Malom” i “Velom mistu” i o kojoj smo čitali u Kudrjavcevim knjigama i studijama.

Konobari i sobarice

Kad se govori o identitetu neke zajednice, obično se nastoji otkriti njegova “skrivena bit” ispod površine. Ta se “magična esencija” najčešće povezuje s prošlošću, s nekom (ne)određenom točkom u povijesti, izvjesnom vrstom “zlatnog doba” kada je identitet bio čist, neiskvaren drugim identitetima, pa će se tako i Kudrjavcev u svojim rukopisima najčešće fokusirati na Split između dva svjetska rata, označen operetama Ive Tijardovića i pričama Marka Uvodića, kao što će i Boris Dvornik kroz likove Meštra i Roka Prča dočaravati Dalmatinca iz prve polovine 20. stoljeća, prije najezde turista i ostalih “vlaja”.

Već je i Miljenko Smoje pisao o umiranju starog Splita i Dalmacije, pa nije isključeno da je upravo zato i stvorio likove Roka Prča i Meštra, kako bi mitologija “stare Dalmacije” ostala zabilježena za budućnost. Ali, što je ta Dalmacija danas, nakon smrti Roka Prča, odnosno onoga koji mu je dao dušu? Formalno gledajući, mladi Dalmatinac koji postaje “šef svih hotela u izgradnji” danas je misaona imenica, jer su dalmatinske hotele preuzele strane kompanije, a neki današnji Roko Prč može samo birati između statusa konobara i sobarice.

A duh Roka Prča, kao duh “stare Dalmacije”, ostat će zabilježen na filmskoj traci, ali u stvarnosti taj duh klizi u povijest, jer imamo sve manje izravnih svjedočenja i svjedoka koji ga žive. U silnoj brzini svijeta jedna arkadija polako zatvara vrata, pretvarajući se u “muzej izgubljenog Mediterana” kojeg su tako dobro nalazili i simbolizirali Boris Dvornik, Anatolij Kudrjavcev, Zdenko Runjić, Frane Matošić, Srđan Vrcan, Josip Genda, Zdravka Krstulović, Miljenko Smoje, Momčilo Popadić, Toma Bebić i njihovi brojni prethodnici, od Dioklecijana do babe Marte iz “Velog mista”, najstarije Splićanke svoga doba.

Nova brazda

Međutim, budući da nitko od navedenih Dalmatinaca nije bio poznat po malodušnosti, već iz pijeteta prema njima nije u redu roniti suze nad odrom “stare Dalmacije”, pogotovo što nitko sa sigurnošću ne može znati da je ocvala dama doista mrtva, niti može li uopće umrijeti.

Takav stav, recimo, zauzima i naš poznati publicist Igor Mandić: - Nema tu sentimenta, u smislu da je sad nešto završeno: sadašnjost je živo tkivo koje se uvijek obnavlja, kao što se stalno obnavlja Prometejova ranjena jetra - kaže Mandić, i nastavlja: - Tu “staru Dalmaciju” definiraju i drugi, makar su njih dvojica bili dva stupa, možda i noseća.

Ali povijest zaore novu brazdu: ako je umro Miljenko Smoje, živ je Ćićo Senjanović. A kao što stari zanati izumiru jer nisu nikome potrebni, tako možda ni “stara Dalmacija” nije nikome potrebna, osim senilcima. To je kao uljana slika na platnu, i ne treba to patetično gledati: ako nešto vrijedi, onda ostaje dokumentirano ili postaje isprazno. A u ovom slučaju mislim da je dovoljno dokumentirano.

Dr. Žanić: Rađaju se nove Dalmacije

Slažete li se s tezom da su Dvornik i Kudrjavcev bili možda i posljednji simboli “mitološke Dalmacije”?
- Oni jesu bili simboli, odnosno izuzetni pojedinci koji su, svaki u svojoj disciplini i svojim jedinstvenim darom, predočili ono što su mnogi nedvojbeno osjećali kao bitne sastavnice jednoga svijeta, s tim što valja uvijek imati na umu da je to bila tek jedna od niza paralelnih “mitoloških Dalmacija” i tek jedan od mnogih “mitoloških Splitova”. Jednako tako je, recimo, Dinko Šimunović u “Alkaru” i drugim prozama stvorio simbole jedne druge, ne manje dalmatinske Dalmacije, a Ivo Vojnović jednog “mitološkog Dubrovnika”, pa su za njima došle druge “mitološke Zagore” i “mitološki Dubrovnici”, kao što će dolaziti i poslije njih.

Koliko je ta mitska Dalmacija ujedno i Vaša osobna Dalmacija?
- Njihova je Dalmacija, bez obzira na generacijsku razliku, bila uvelike i moja. Istina, ne u ribarsko-mornarskom, nego u težačkom dijelu, pa tako i danas znam kao iz topa izrecitirati najmanje 40 starinskih naziva za konjsku opremu, dijelove kara i tipove pluga, i svaki taj termin vuče za sobom asocijacije za barem deset Dvornikovih uloga i deset Kudrjavcevljevih eseja. Zbog toga sam sretan i osjećam se ispunjenim, ali ne živim od toga, nego od toga što sam u međuvremenu naučio 40 termina informatičke tehnologije i ovladao vještinama i znanjima novog vremena.

Što je, po Vama, Dalmacija točno izgubila njihovom smrću?
- Dalmacija je imala veliku sreću dobiti dvije ličnosti autentičnih talenata kakve nisu dobili mnogi drugi gradovi, zavičaji i svjetovi.