Kako je nastao Dugi Rat?

Mnogi od nas koji radimo u "Dalmaciji", odnosno živimo u Dugom Ratu ne znamo geoeografske (konfiguracijske), društvene i političke pretpostavke iz kojih su iznikli naša tvornica i naše malo misto.  Nije  to ni čudno. Mnogi suvremenici s početka prošlog stoljeća više nisu živi, a vrlo su rijetki oni koji su događaje i i činjenice iz tog vremena negdje zapisali. Međutim. uz sve to, uspjeli smo ipak doći u posjed jednog autentičnog napisa u kojemu piše  kako je  postao Dugi  Rat. Autor je autentična osoba, Dr. Marin Brničević, naš čovjek, rođen  1888. godine u Jesenicama. Riječ je naime o poznatom osnivaču i odličnom igraču našega „Orkana". Dr. Marin Brrničević umro je 1985. u Osijeku, a tekst koji slijedi napisao je 21. ožujka 1978 godine. Rukopis je među papirima njegove intelektualne ostavštine pronašao njegov brat Frane Brničević. Ocjenili smo interesantnim i vrijednim ovaj rukopis, koji svjedoči kakvi su nam bili počeci, staviti pred oči naših čitatelja.

Iz uvodnika Ignaca Grge, urednika Tvorničkog lista "Dalmacija"

Kako je nastao Dugi Rat?

Piše: Dr. Marin Brničević

Bilo je ljeto 1906. godine.

Poslije jake ljetne olujne kiše nas nekoliko dječaka — učenika pučke škole — našlo se na mostu preko potoka, nedaleko od sadašnjeg ulaza u tvornicu. Ovo mi je najjače ostalo u sjećanju: posvuda naokolo, na cesti, u „škarpama", po vinogradima mnogo blatnjave vode, tako da je čitav teren od stare Žilića kuće do grebena Dugog Rata izgledao poplavljen. Na ušću oba potoka u more bilo je mnogo zemlje i sovure, a pribrežno more prljavo zamućeno.

Na čitavom tom terenu bile su samo dvije kuće: stara Žilića kuća povrh ceste i Čepića kuća ispod ceste. Prema rtu Dugog Rata bilo je nešto manje vode, pošto je tamo teren bio pjeskovit, te je prelazio u pješčano žalo i pješčane plićine sve do „usidrenog znaka pličine" daleko u more.

To ravno zemljište od Žilića kuće do na vrh Dugog Rata zvali smo „Polje". Kao pravo polje bilo je sasvim posađeno vinogradima. To „Polje" sastojalo se od dva dijela: jedan dio se zvao „Naplovine", a drugi „Dugi Rat".

„Naplovine" se zvao onaj dio polja između dva potoka i oko njih. Taj je teren naplavljen kroz vjekove; bujice su sapirale i naplavile sa susjednih brežuljaka velike količine zemlje i sovure, te tako postepeno nasipale pribrežno pliće more.

Još i tada 1906. godine oba potoka nisu bila regulirana, već samo na nekim mjestima kamenom ograđena, a jake kiše-bujice znale su mijenjati i tok potoka.

Istom, kad je formirana nova općine Poljica 1911. g. onda su sazrele i političke prilike i za pokrajinske vlasti u Dalmaciji da mogu početi s potpunom regulacijom svih potoka na priobalnom području Poljica.

Kod postanka „Polja" dosta je pridonio i drugi činilac. Rijeka Cetina od pamtivjeka donosi pijesak u more. Uslijed morskih strujanja i vjetrova pijesak se uglavnom taložio uz obalu ispod Duća.

I, kad je čitav predio od ušća Cetine do vrha Dugog Rata bio nasut tim pijeskom, onda su morske struje i vjetorovi prebacivali novi pijesak preko rta Dugog Rata u dubuko more, a zapadni vjetrovi su vraćali taj još nestabilizirani pijesak prema zapadnoj strani Dugog Rata i tamo ga nasipali.

Tako se kroz vjekove stvaralo naše „Polje": jedan dio „Naplovine" uslijed djelovanja bujica, a drugi dio „Dugi Rat" nasipanjem morskog pijeska iz rijeke Cetine.

Ovako je formiran teren na kojem će izrasti naše industrijsko mjesto Dugi Rat.

To ravno zemljište, nazvano „Polje", pripadalo je selu Duće i Općini Omiš, a već Orij pripadao je selu Jesenice i  općini Split, ali su težaci bili većinom Jeseničani, a manjim dijelom Dućani.

A sad da vidimo kako je na tom terenu nastalo industrijsko mjesto.

Početkom dvadesetog stoljoća nastupa u čitavoj Europi doba jake industrijalizacije, pa se to osjetilo i u Dalmaciji kao dijelu Austro Ugarske.

I u Poljičkom primorju osjećalo se novo doba. Stara naturalna privreda - obrađivanje zemljišta za svoje potrebe - polako je nestajala. Vinska kriza u Francuskoj, zbog pojave filoksere, utjecala je na Dalmaciju da počme s novom privredom. Na svim obradivim površinama posađeni su vinogradi, pošto je vino jako traženo na tržištu.

Ali, kas su u Francuskoj obnovljeni vinogradi, navrtanjom stare loze na amerikansku podlogu, u Dalmaciji je nastala vinska kriza zbog pomanjkanja tržišta. Tražila su se nova tržišta u velikim lučkim gradovima Trstu i Rijeci.

Jeseničani su svojom inicijativom isprobali da se može na jedrenjacima odvesti vino do Trsta i Rljeke, te tamo lako prodati u zakupljenim gostionicama, pa tako bez posrednika mnogo više zaraditi.

To je doba i velikih preobražaja u svijetu. Još od Francuske revolucije u Europi se formiraju nove nacije i države s glavnom karakteristikom: da svi oni koji govore jednim jezikom postanu jedna nacija i jedna država. Zbog toga i Austro-ugarska, kao višejezična država, drmala se u svojim temeljima.

U Austriji je 1908. godine uvedeno opće pravo glasa za sve građane bez obzira na imetak. I Dalmacija bira nove narodne zastupnike za Carevinsko vijeće u Beču.

 U sinjskom izbornom okurugu izabran je za nraodnog zastupnika don. Frane Ivanišević iz susjednog sela Jesenice.

On je već prije izbora uživao ugled dalekovidnog političara široke naobrazbe, jer je ekonomski i kulturno podigao selo Jesenice. On je u tom selu već 1899. godine osnovao seosku štedionicu i time na suvremen način uz jeftine kredite, omogućio kupovinu jedrenjaka i ostalu trgovačku djelatnost.

Po njegovom savjetu Jeseničani su vlastitim sredstvima kupili manji parobrod koji je svakog radnog dana vozio ujutro iz Omiša - Malog Rata - Krila - Sv.Martina do Splita, a istim putem se poslije podne vraćao u Omiš.

To je bio poznati mali parabrod "Knez", kojega su Splićani, od dragosti, zvali "Knez Poljički".

Izabran s takvim ugledom, čim je postao narodni zastupnik u Beču, uspio je zauzimanjem i zakonski formirati novu općinu Poljica u granicama stare Poljičke republike sa svim poljičkim selima, koja su dotad bila po splitskom, sinjskom i omiškom općinom.

Time su se ujedinili u jednu općinu sela Duće i Jesenice, pa je nestala nametnuta granica između dviju općina kod Orija. Tako je općina Poljica postala politički i ekonomski činilac pri rješavanju svih problema na terenu budućeg Dugog Rata.

Kad je talijanska firma „Sufid" (S.u.f.i.d.) Societa per utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia tj. Društvo za korištenje vodenih snaga Dalmacije, tražila mjesto za gradnju hidroelektrane na "Gubavici" i za izgradnju tvornice karbida i cijanamida, općina Poljica i njezin politički protektor, narodni zastupnik Ivanišević imali su glavnu riječ pri određivanju terena za tvornicu.

Tvornicu je trebalo sagraditi na takvom mjestu, gdje ima dovoljno ravnog terena uz more, te da bude na cesti i lako pristupačna s kopna, i da bude uz dosta duboko more, da bi se mogla izgraditi luka za velike parobrode.

U čitavom kraju blizu hidroelektrane „Gubavica - Kraljevac" jedino takvo mjesto bilo je „Polje — Dugi Rat".

Većina težaka na tom polju, određenom za izgradnju tvornice, bili su Jeseničani, koji se nisu lako htjeli lišiti svojih vinograda.

Narodni zastupnik don Frane Ivanišević, kao Jeseničanin, uložio je sav svoj ugled da im dokaže da od prodaje zemlje za izgradnju tvornice neće imati štete, već koristi. Neće im se uzeti čitavo „Polje", već samo njegov manji dio „Dugi Rat", dok će im daleko plodniji dio „Naplovine" ostati i dalje za vinograde.

Uvjeravao ih je da su nastala nova vremena, kad se ne može živjeti samo od zemlje, nego da se treba baviti i drugim poslovima. A za te druge poslove treba osposobiti djecu, što se može postići jedino ako se djecu pošalje na daljnje školovanje.

I na kraju, kad im je rekao da ta tvornica treba zaposliti i njihovu djecu, pa da, zapravo, ne prodaju zemlju strancima, već da time stvaraju radna mjesta svojoj djeci, onda su svi pristali na prodaju zemlje.

I, odjednom, počela su poljička djeca u daleko većem broju pohađati raznovrsne škole.

Naskoro, na prostoru od rta Dugog Rata, te omeđeno cestom Omiš - Split do potoka, koji dolazi iz Mrte, i dalje tokom potoka do mora, počela je izgradnja tvorničkih zgrada, upravnih zgrada i kuća za stanovanje, sve to ograđeno betonskim zidom.

Tako je postao prvobitni Dugi Rat.

Starosjedioci, koi su nekad išli u vinograde na Dugi rat, i dalje su govorili, a neki i danas kažu: idemo na Dugi Rat, iako tamo više nema vinograda, dok doseljeni novi stanovnici jedino ispravno kažu: idemo u Dugi Rat.

U vezi sa športom sjećam se još događaja iz 1914. godine. Bila je nedjelja 26. srpnja 1914. i u Splitu se igrala velika nogometna utakmica između „Hajduka" i „Sparte" iz Praga. „Knez" u izletničkoj pruzi poveo je „navijače" iz Omiša. Dugog Rata — Supetra na Braču i Sutivana u Split.

Pri kraju utakmice pronio se glas da je Austro-Ugarska navijestila rat Srbiji. I tako je počeo Prvi svjetski rat, u kojem je Austro-Ugarska propala, a na njezinim ruševinama se stvorile nove nacionalne države, pa i Jugoslavija.

U slobodi je odmah osnovan u Dugom Ratu nogometni klub „0RKAN" koji to časno ime i danas nosi.

Dugi Rat, 21. ožujka 1978.

Dr. Marin Brničević