POČECI INDUSTRIJSKE IZGRADNJE

Počeci tvornice u Dugom Ratu

Piše: Stanko Piplović, Omiški ljetopis, 1 (2002)

Godine 1902. utemeljeno je društvo Sufid u Trstu. Svrha mu je bila iskorištavanje vodnih potencijala Dalmacije. Osnovna namjena električne centrale na Zadvarju bila je opskrba energijom tvornice karbida i cijanida u Dugom Ratu koju je 1912. - 1913. godine sagradilo društvo Sufid. Radove je izvodila tvrtka ing. F. Bastianellija.

Potpunu izgradnju tvornice umjetnog gnjojiva izveo je ing. Ziegerli za vrijeme prvog svjetskog rata. Tada je tvornicu rekviriralo vojno ministarstvo u Beču, pa joj je kapacitet udvostručen. Međutim, uslijed ratnih prilika otežano je osiguranje radne snage i materijala. Prijenos strojeva, ugljena i namirnica bio je moguć jedino morem, koje je bilo ugroženo savezničkim podmornicama.

Tvornica je poslije rata bila pod izravnom državnom kontrolom sa preko 2000 zaposlenih. Uvjeti rada su bili vrlo teški. Po zakonu radnici su morali imati naočale protiv prašine i jarosti vatre, a na ustima respiratore. Ali to se nije primijenjivalo. Jednom je uslijed pritiska radnika, tvornica dala nekima zaštitna sredstva, ali je tražila od njih da ih skupo plate.

Na poslu bi se radnici zaprljali, što se posebno odnosilo na "Crnu kuću" gdje se mlio i pakirao cijanamid. Njih nije bilo uopće moguće prepoznati, jer su bili potpuno prekriveni crnom prašinom. A u tvornici nije bilo kupatila. Čak nije bilo ni pitke vode. Jedino se koristio bunar vlasnosti Ivana Kadića. I on je primitivno sagrađen, tu se pralo rublje, pa su okolo bile bare. Prljava voda je prodirala u bunar i bila opasna za zdravlje. Stoga su zaraze bile česte, ali uprava tvornice nije ništa poduzimala.

Loši su bili i stambeni uvjeti. Spavaonice radnika su bile u neposrednoj blizini "Crne kuće" iz koje su se dan i noć neprestano dizali veliki stupovi dima i prašine. Uslijed malog broja baraka, radnici u noćnoj i dnevnoj smjeni koristili su naizmjenično iste sobe. Prozračivanje se nije vršilo, pa su uvjeti rada i života radnika bili bijedni.

Godine 1923. raspolagalo se kapitalom od 21 milijuna lira od čega je samo oko 15 posto bilo u domaćim, a ostalo u talijanskim rukama. U to vrijeme Društvo je posjedovalo u Dalmaciji dvije velike tvornice karbida i cijanamida i to u Crnici kod Šibenika i Dugom Ratu. Tu se na temperaturi 3500 °C - 4000 °C talila mješavina vapna i ugljena i pretvarala u karbid. Samljeveni karbid i pod utjecajem dušika pretvarao se u cijanamid, umjetno gnojivo.

Tvornica u Dugom Ratu je nešto mlada i modernija. Za pravljenje karbida je imala četiri električne peći talijanskog sustava Moroni od kojih je svaka davala 10 tona dnevno te dvije peći Carison koje su bile kapaciteta 20 tona. Godišnja proizvodnja je bila oko 25.000 tona karbida kojeg je ista tvornica prerađivala u cijanamid. Za produkciju dušika imala je njemačko postrojenje Linde i još jedno praktičnije sustava Claude. Bila je i velika švedska peć za proizvodnju vapna. Mogla je zaposliti oko 1000 radnika.

Obje tvornice su prije Prvog svjetskog rata davale šestinu ukupne svjetske proizvodnje karbida i radile vrlo dobro. Nakon rata su pale u krizu zbog osnivanja novih tvornica i zbog opadanja potrošnje.

Tvornicu su zadesile neke nesreće i krize što se odrazilo i na njeno poslovanje. Na 29. ožujka 1927. poslije podne izbio je požar u skladištu cijanamida, zgradi od betona u kojoj je bilo 160 vagona karbida. Neki dijelovi oko strojeva su bili drveni i oni su se upalili. Nastala je panika zbog straha da bi plamen mogao zahvatiti i ostale dijelove tvornice. Stiglo je 11 vatrogasaca pod zapovjedništvom odjelnika Marina Tudora. Vodu nisu smjeli upotrebljavati da ne dođe u doticaj s karbidom, nego su se trudili lokalizirati požar zatrpavajući ga pijeskom.

Sredinom godine 1930. Uprava je podnjela molbu Direkciji pomorskog saobraćaja za izgradnju pristaništa za potrebe tvornice. Izrađeni su nacrti po predračunu trošak je iznosio 10 milijuna dinara. Osim toga Uprava je pripremala podizanje velike tvornice za proizvodnju amonijačkih soli. Ona se trebala izgraditi pored tvornice karbida i cijanamida. To je bilo vrijeme kada je tvrtka napredovala, a istovremeno to je značilo i poboljšanje prilika u čitavom kraju jer se stanovništvo zapošljavalo.

Francusko društvo podnijelo je godine 1931. molbu vlastima za podizanje tvornice vapnenog dušika u Dugom Ratu. Lokacija je planirana s lijeve strane ceste Split - Omiš na površini od 15.000 m2 kupljenog zemljišta. Godišnja proizvodnja je planirana na 60.000 tona vapnenog hidrata s 15% dušika. Imala bi 9 transformatora s 9.200 Ampera.

U normalnim okolnostima mogla bi zadovoljiti cjelokupnu potrebu za poljodjelstva dušikom u Jugoslaviji, a pored toga izvesti veće količine na strana tržišta. Predviđeno je da će zaposliti 300 radnika i biti sagrađena na suvremen način tako da ne bi štetno djelovala na okoliš.

Međutim, nastupila je gospodarska kriza, pa je La Dalmatienne godine 1931. u dva navrata otkazala većem broju radnika. Tvornice u Šibeniku i Dugom Ratu su 1932. godine na neko vrijeme obustavile proizvodnju i otpustile radnike. To je uveliko pogodilo stanovništvo okolnih mjesta.

Međutim, već je u listopadu pogon bio upućen u rad, a očekivalo se da će uskoro biti upaljena i jedna peć u Šibeniku. Uposleno je 800 radnika. Bili su osigurani poslovi za više mjeseci, pa i cijelu godinu. Vjerovalo se da će se kroz to vrijeme prilike popraviti i tvornice nastaviti s radom punim kapacitetima.

S vremenom su se popravili radni uvjeti. Tako je zauzimanjem radničkih socijalnih ustanova i razumijevanjem uprave tvornice 23. prosinca 1936. otvorena tvornička bolnica. Prisustvovali su predstavnici uprave, sindikalnih organizacija i radničkih udruženja. Proslavi su nazočili ban dr. Josip Jablanović, podban Luger, dr. Sfarčić, banski načelnik D. Korlaet, sreski načelnik Tecilazić, načelnik Poljičke općine Ante Matijević, podpredsjednik općine Split Ivanišević i mnogi drugi uzvanici.

Najprije je don Jure Naranča, župnik Duća blagoslovio novu zgradu, a zatim su je uzvanici razgledali. Imala je ambulantu i druge prostorije, a mogla je primiti 12 bolesnika u četiri sobe. Bilo je i posebno odjeljenje za zarazne bolesti s dva kreveta. Nakon razgledanja gosti su pošli u dvoranu Sokolskog društva, gdje su prisustvovali dijeljenju božićnih darova djeci tvorničkih radnika i namještenika.

Poklone su podijelile supruge direktora Crosa i zamjenika generalnog direktora Lemassona. Tvornički liječnik dr. R. Francesci izrazio je veliko zadovoljstvo. Govorili su još direktor, ban, a u ime Radničke komore A. Fagaraci. On je posebno zahvalio banu na potpori oko sklapanja kolektivnog ugovora kojim su radnicima povišene plaće.

Sredinom 1938. La Dalmatienne je kupila veće komplekse zemljišta u blizini tvornice u Dugom Ratu. Tu je planirano njeno daljnje proširenje.

IZVORI:

- Matej Škarica: Topografski priručnik Dalmacije. Split 1922. 38. - Domaće viesti.  Narodni list [dalje: NL], Zadar, 13. V. 1903. 3.

- "Dalmacienne proširuje električnu centralu na Kraljevcu". ND 9.1. 1930. 3. - Centrala Kraljevac na Gubavici.  ND 11. I. 1930.2.

- "Počeli radovi na proširenju električne centrale na Kraljevcu". ND 30. I. 1930.
- "Naličje za proširenje centrale "Dalmatienne". ND U. VI. 1930.
- "Prijenos naprava za novu hidrocentralu na Kraljevcu".  ND 24. XI. 1930.

- "Obavijest potrošačima električne energije. Nova hidroelektrična centrala na Kraljevcu". ND 1. VIII. 1931.

- "Elektrifikacija Zakučca". ND 21. II. 1935.

- "Prilike u tvornici na Velom Ratu". ND 21. i 24. VII. 1918.
 
- M. Mladineo: Industrija. Dalmacija, spomen knjiga, Split 1923.

- "Jučerašnji veliki požar u Dugom Ratu". ND 30. V. 1927.
 
- "Za izradu pristaništa i nove fabrike u Dugom Ratu". ND 16. VII. 1930.

- Tvornica vapnenog dušika. ND 8. VI. 1931.

- Redukcija radnika kod "La Dalmatienne". ND 17. II.  1931.

- Tvornice "Dalmatienna" počinju ponovno rad. ND 22. X. 1932.

- Tvornička bolnica u Dugom Ratu. ND 23. XII. 1936.

- Nova tvornička bolnica u Dugom Ratu. ND 25. XII. 1936.

- La Dalmatienne kupuje zemljište. ND 7. VII. 1938.