ZAR SMO SE ZA OVO BORILI?

Piše: Danko Plevnik / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Predsjednik Tuđman je 20. veljače 1998. zabranio sindikalno prosvjedno okupljanje na Jelačićevu trgu. Jednu od glavnih uloga u organizaciji tog prosvjeda imao je URSH, koji na današnje demonstracije na Jelačićevu trgu ne izlazi jer nema novca za kotizaciju!

Premda najveća sindikalna organizacija SSSH ondašnje proteste sagledava kao bučnu raspravu unutar hadezeovske obitelji, pošto su hadezeovski sindikati organizirali pobunu protiv hadezeovskih vlasnika, ipak je to bio značajan društveni događaj kome su se pridružile i oporbene stranke, BBB-ovci,  umirovljenici i ostali građani željni prava da naglas izraze svoje nezadovoljstvo stanjem i vođenjem države, bespravnošću i besperspektivnošću radnika pretvorenih u Hrvate na određeno.

Cilj tadašnjeg prosvjeda je bio vrlo jasan i personaliziran - Franjo Tuđman u čijim su rukama bile sve poluge društva. Svjedoči li najava predsjednika Mesića da će nazočiti ovom skupu protiv Vlade unapređenju demokracije ili promjeni središta moći?

Otada se izmijenilo nekoliko vlada, od kojih se Račanova svojim Zakonom o radu nije pokazala onakvom kakvom su je zamišljali radnici i sindikati. Bilo je deprimirajuće gledati socijaldemokratsku bezosjećajnost vladajućih socijaldemokrata.

Sanaderova vlada je, uz isti posrednički aparat (Vera Babić, Vitomir Begović) nastojala bar vještijom od Račanove. Vlasništvo koje je oteto radnicima i društvu danas je već dijelom prodano  ("Rajićeva" Lura), tajkuni uredno plaćaju kordijalni reket za stranačku sudbinu pa osigurani zakonskim rješenjima bivaju gori no ikada.

Radnici više nisu ljudi, nisu samoupravljači, nisu ništa negoli obična kratkoročno unajmljena radna snaga bez prava koja bi poslodavce tjerala na pošteniji dijalog.

Ratni profiteri

U Hrvatskoj se profit dijeli na sve manji broj ljudi pa se na račun pokradene većine uzdigla koruptivna i kancerogena manjina koja paradira i parodira kao elita. Pokazalo se da imati državu ne znači mnogo ukoliko se pritom gubi društvo.

Nekad se Hrvatska kretala prema idealu švedskog društva, a sada je na putu prema latinoameričkim i afričkim društvima ali to bogata vrhuška, koja živi u svom euro-svrjetu, ne želi percipirati. Zombijima će se pred Izbore baciti malo zobi i opet će biti poslušni.

Ipak, nesposobnost vladanja, prevelika javna potrošnja, danak malim i velikim ratnim profiterima, enormna redistribucija narodnog bogatstva u korist arbitrarno povlaštenih, rezultira siromaštvom i opadanjem standarda čak ispod one razine koja se dostigla u tuđoj (jugoslavenskoj) državi i lošijem sistemu (socijalizmu).

Tranzicija je zlima bila majka, a dobrima maćeha. S obzirom da se takvi trendovi nastavljaju, sindikati su napokon odlučili pokazati silu organiziranjem današnjeg prosvjeda na središnjem zagrebačkom trgu.

SSSH na Jelačićev trg dolazi s vjetrom u leda s prošlotjednih europskih sindikalnih demonstracija u Ljubljani gdje su istakli parolu "Veće plaće u Europi - veće plaće u Hrvatskoj".

Međutim, takve parole još ne uzbuđuju klasu gospodara Hrvatske, zainteresiranu samo za europske cijene. Prosvjedi ovoga puta neće biti fiksirani na neku negativnu osobu, već na hrvatsku Vladu i Sabor od kojih se traži da konačno donesu Zakon o najnižoj plaći, humaniziraju Zakon o radu, koji radnike pušta da rade previše dugo na određeno vrijeme, te da se poboljšaju zdravstveni i mirovinski sustav.

U prvom planu su, dakako, zahtjevi za većim plaćama jer bez njih nema većeg standarda ni veće mirovine.

Prosvjedi će biti i slika kulturne slobode u Hrvatskoj, ali i ozbiljna opomena političkoj vlasti i gospodarskoj moći da više nemaju prava osiromašivati "svoje na svojem". Koliko su Hrvati na svojem, vidi se iz njihovih nadnica!

Današnji prosvjed zasigurno neće prestrašiti Todorića na način na koji ga obespokojio prosvjed iz 1998.. ali će utrti put uspjeha samo ako ne završi kao sindikalni folklor. On bi prije svega morao razbuktati svijest samih sindikalista koje su sve dosadašnje hrvatske vladajuće politike strateški
razjedinjavale ili paralizirale. I kao što u politici dolazi do okrupnjavanja, takve bi procese trebali pratiti i sindikati, koji bi iz ovog događaja trebali izaći jedinstveniji i sposobniji da na jesen organiziraju generalni štrajk.

Ma kakve bile priče hrvatskih industrijskih bogatuna o tome da nema prostora za podizanje plaća, njihova osobna potrošnja nije smanjena, što pokazuje prodaja vila, jahti i limuzina. Kriza života kroz krizu hrane ne pogađa njih.

U suvremenom svijetu odgovornost nalikuje ping-pongu, svi je prebacuju na drugu stranu pregovaračkog stola. Za Zapad je glavni krivac povišenja cijena nafte Istok, ponajprije Kina, koja svojim razvojem destabilizira svjetski gospodarski sustav!? Što će reći da samo (ratni) razvoj Zapada djeluje stabilizirajuće.

Malthusove teorije vraćaju se i u pogledu dizanja cijena hrane jer napućene siromašne zemlje sve više hrane zadržavaju za sebe umjesto da ih dampinški nude bogatim zemljama. Sve to ne znači da cijenu ove recesijske igre moraju plaćati oni koji nemaju ništa, a ne oni koji imaju sve.

U osnovi svih ovih nedaća je loša globalna, kontinentalna, nacionalna i lokalna politika i njezina uporna koreografija asimetrije protiv koje se mora početi boriti mnogo srčanije i na svim mjestima jer je Internacionala rada mrtva, a Globala kapitala nema konkurencije, iako baš ona konkurenciju zagovara kao jedini mogući pogled na svijet.

Neka i prosvjedi unesu duh konkurencije u pravo na drugačije postojanje!