KAKO FUNKCIONIRAJU POLITIČKE STRANKE

Mala anatomija tehnologije vlasti u Hrvata (s naglaskom na komičnu dimenziju)

Piše: Frederik / Pollitika.com
izvor: Pollitika.com

Sjetih se nedavno dobrog starog Leibnitza (njemačkog filozofa 1646-1716), ne da bih samo naglasio njegovu mudrost (koja je natkrilila stoljeća), nego da bih njegov „monadološki“ sustav upotrijebio u diverzantske svrhe.

Pojmove ovdje spominjanih monada treba pobliže objasniti:

• Monada (s naglaskom na prvom slogu) je talijanizam često prisutan u primorskim krajevima u značenjem gluposti kao karakterne osobine (doslovno značenje spada u „besramni“ govor kojeg ćemo preskočiti)

• Monada s naglaskom na drugom slogu je Leibnitzova temeljna jedinica supstance, neka vrste elementarne cigle prirodne i društvene strukture od koje je sazdan svijet u svim njegovim različitostima.

Monade su (po Leibnitzu) djelovi od kojeg je sazdan materijalni i duhovni svijet u svim njegovim aspektima i varijantama, koje se uobličavaju kroz piramidalnu konstrukciju, počevši od široke osnovice s mnoštvom jednostavnih monada do onih monada na vrhuncu piramide.

I u starom Egiptu ideal organizacije svijeta su simbolički preslikavali kroz piramide, konstrukciju koja stremi k savršenstvu utjelovljenom u osobi Faraona (Boga, vladara,vođe, vožda).

Simbolika (ondašnja i današnja) je sastavni dio svakodnevnog života, način komuniciranja među jedinkama međusobno, među društvenim slojevima, među različitim generacijama, među povijesnim epohama, između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Leibnitza sam se sjetio nedavno (prilikom pisanja prethodnog dnevnika    Veliki manipulatori - http://pollitika.com/veliki-manipulatori - od 05/12/2006) radi neodoljive privlačnosti komičnog spajanja naoko nespojivih pojmova (tj. monada s naglaskom na prvom i onih s naglaskom na drugom slogu). Da citiram taj dio svog bloga radi podsjećanja:

Da bi se razumjela naša trenutna shizoidna situacija (i ono što ovdje pokušavam priopćiti), treba zaviriti u tehnologiju vlasti, tj. način na koji se ona realizira u praksi. Stranke izlaze na političko tržište (tj. na izbore) preko stranačkih lista, a liste se kreiraju u centralnim komitetima. Sve liste, od onih na državnim do općinskih i kotarskih razina. Tako se stvara čvrsta piramidalna struktura koja bi trebala djelovati kompaktno. Baza stvara legitimitet vrhu piramide, a vrh piramide garantira osjećaj sigurnosti najnižim elementima. Svi koji žele biti što bolje pozicionirani na listama, moraju biti vjerni i poslušni centru, a kako su na vrhu piramide „veliki vođe“ zameću se svojevrsni „kultovi ličnosti“. Budući da na listama nema previše mjesta da bi se zadovoljili svi apetiti, poslušni vojnici će dobiti mrvice „sinekuralnih“ kolačića. Tako se stranke pretvaraju u interesne zajednice, u kojima više ne boravi teorija i ideologija, osim kao vanjski dekorativni elementi. Odustajanje od, ili zanemarivanje javno proklamiranih opredjeljenja, te neočekivana svrstavanja, postali su „pomodni hit“.

Na Leibnitzovu jeziku bi to izgledalo ovako: Vlast je impregnirana strankom na vlasti, a tehnologija stranačkog rada se zasniva na monadnom strukturiranju. Temeljne monade stranačkog organiziranja su pojedinci i najniži ogranci, koji su široko rasprostranjena baza, koja visoko pozicioniranim monadama osigurava legitimitet, a nadasve samom piramidalnom vrhu.

Zauzvrat, piramidalni vrh se trudi da donje slojeve monada održava u redu i poslušnosti, jer bez njih piramida ne bi postojala, pri čemu se trude zadovoljiti cijelu kompaktnu strukturu shodno željama i očekivanjima i u skladu s mjestom i važnosti kojeg zauzimaju u piramidalnoj konstrukciji.

Takav faraonski model impregnacije ne ovisi samo o monadama kao takvima, nego i o vezivnom tkivu koje ih drži na okupu. To vezivno tkivo su interesi, pa vlast (kad i ako se osvoji) upravlja monadama kroz ostvarenje njihovih želja i interesa, što se dakako sve realizira na račun poreznih obveznika (a kako bi drugačije!?).

I vlast se organizira primjenjujući isti koncept, jer ju stranka na vlasti organizira na svoju sliku i priliku, pri čemu su porezni obveznici tj. ti koji pune državni proračun, onaj najniži i najbrojniji sloj monada koji su s najviše obveza i najmanje prava. Od tih mona(da) se samo uzima, a kompenzira ih se samo pričama o boljem životu.

Istovremeno se u gornje monadne strukture (gdje se vrti moć i novac) ukrcavaju odabrane i provjerene stranačke mon(ad)e, koje održavaju i podržavaju piramidu, i zauzvrat ubiru naknade za vjernost i nagrade za pravovjernost.

Tako se sve monade piramidalnog sustava međusobno interesno isprepliću i uvjetuju, pretvarajući se u kompaktan i usklađen interesni sustav.

Kad prihvatimo da su „interesi vječni“, kao i dijamanti, možemo zamisliti čvrstinu kristalne rešetke unutar koje se povlaštene monade ugodno razmještaju.

Ipak, monadska odnosno piramidalna struktura samo izvana izgleda kompaktno i djelotvorno, dok u stvarnosti i nije baš tako. Monolitnost nije bezuvjetno zagarantirana ni među pojedinačnim monadama, niti monadnim slojevima. Ni svi apetiti nisu isti pa ima različitih monada unutar vlastitog sustava koje u svojoj nezasitnosti krše unutarnju ravnotežu snaga.

Ima nezadovoljnih monada, koje rogobore nastojeći zagrabiti više nego što im piramidalni vrh dodjeljuje. Ima i disidenata, koji se nastoje otrgnuti iz kandži super-čvrstih sustava jer se u takvima ne da slobodno disati.

Ipak generalno gledajući, poslušnost unutar piramidalnih sustava je na visokoj cijeni i jako raširena, pa se u većini slučajeva odstupanja, nezadovoljstva i nerealna očekivanja uspješno zaustavljaju pred mogućnošču ispadanja iz monadskog sustava i strukture, jer je moćna poluga u rukama faraona, koji potezom pera može bilo koga, u bilo kojem trenutku, i na bilo kojoj razini izbrisati sa stranačkih lista ili sinekuralnih spiskova.

Što bi to značilo u praksi treba samo kritički pogledati sastav vladajućih struktura, tj. izvršne, zakonodavne, sudske i - gospodarske vlasti (ovu posljednju se ne smije nikako preskakati) i zamisliti što bi od današnje kreme hrvatskog društva ostalo da su kojim slučajem u kritičnim trenucima nestali sa stranačkih lista.

Relativno čvrst i operativno efikasan piramidalni sustav se mogao dobro i djelatno razviti jedino u strankama koje su omrsile vlast, jer je vlast onaj jedini medij koji monade održava na okupu (taj „sveti“ malter koji predstavlja moć, pozicije, nadzorne odbore, diplomatska imenovanja, razne druge sinekure).

Praktičnom promoviranju piramidalnih sustava moći najviše doprinose dvije najjače stranke, mada se istim modelom služe i druge manje utjecajne stranke i strančice. Njihovo djelovanje se najljepše uočava kroz ophođenja središnjica s često neposlušnim vanjskim monadama (pojedncima ili grupama ili čak ograncima).

Dok u "velikim strankama" vlada poslušnost, u onim manje utjecajnim gdje vlast ne stanuje, obećanja su uglavnom bez pokriće, pa takvi sukobi kad se zametnu, olako završavaju raspadima tih sustava.

Piramidalna je konstrukcija ustvari faraonski model zasnovan na strahu i moći, mrkvi i batini. HDZ je monadski sustav poslije Sanader-Šeks-Glavaševog puča (ostvarenog ucjenama, obećanjima, prijetnjama i - krađom glasova) razvio skoro do savršenstva, a demostracija snage takvog modela se mogla najbolje uočiti u Glavaševom slučaju: Dok je bio visoko pozicionirana monada u HDZ-ovoj piramidi moći, bio je nedodirljiv; Kad se izmaknuo kontroli čitava gomila monada mu se sručila na glavu.

Pa ipak, taj isti slučaj je ukazao i na krhkost takvog sustava kad sukob zaroni duboko u piramidalnu strukturu. Glavaš kao vrstan stručnjak za faraonske konstrukcije je od nekada čvrste HDZ-ove strukture uspio otrgnuti poveliku gomilu monada, što je čitavi HDZ opasno zaljuljalo.

Faraonski sustav u osnovi nije demokratski model obnašanja vlasti, nego ostatak zaboravljenih vremena. Onima na vlasti je ugodan ali ne može biti duga vijeka.

U suvremenom demokratskom ozračju je transparentnost preduvjet svega, a „furtimaštvo" kao trenutna dominantna metoda i način ponašanja u hrvatskim javnim poslovima je, nadajmo se, samo privremeno preseljeno s prašnjavog političkog tavana u svakodnevnu upotrebu.

Vlast doista jest dobro vezivno tkivo interesno raspoređenih monada ali samo dok ju posjeduje, da bi postalo više nego krhko kad se vlast više ne drži čvrsto u rukama, a to nastupa kad one najniže i najbrojnije monade, koje su samostalna glasačka mašinerija, shvate da su ustvari bili mone.

Kako je i komika jedan od načina društvenog komuniciranja želio bih na kraju dodati da sam se s ovim napola dosadnim traktatom o monadama ustvari " ozbiljno šalio".

Ako mi ne vjerujete pročitajte ovaj tekst iznova, ali tako da monadama promijenite akcente po svom nahođenju - malo s naglaskom na prvom, malo na drugom slogu.