Povratak u formu

Čak i u tako gadnim uvjetima, nekoliko je hrabrih duša odlučilo zaigrati na kartu tradicionalnog rock 'n' rolla ...

Piše: Ante Čikotić Chiko

Najpoznatiji među njima postati će Lenny Kravitz u ulozi Jimija Hendrixa kraja milenija, te The Black Crowes kao legitimni nasljednici Lynyrd Skynyrda i The Allman Brothers Banda; pjevač i sastav čije su priče toliko slične, da ih je jednostavno nemoguće promatrati odvojeno.

Naime, Lenny i Crowesi su se široj publici prvi put predstavili u razmaku od samo nekoliko mjeseci, krajem 1989., odnosno početkom 1990. svojim debitantskim albumima 'Let Love Rule' i 'Shake Your Money Maker' i u oba se slučaja radilo o pravim malim remek djelima retro rocka.

Bilo je teško vjerovati da će nasljednici tih studijskih zgoditaka uspjeti dosegnuti kvalitetu svojih predhodnika, ali čudo se ipak dogodilo.

Kravitz je 1991. zablistao s 'Mama Said', dok je Crowese 'The Southern Harmony And Musical Companion' iz 1992. promovirao u obaveznu southern rock lektiru.

Komercijalni je vrhunac pak uslijedio tek sa sljedećim diskografskim izdanjima: 'Are You Gonna Go My Way' (1993.) je od Lennyja Kravitza učinio sjajnu MTV zvijezdu , dok su The Black Crowesi sa 'Amorica' (1994.) zaradili epitet ultimativne stadionske atrakcije, čemu je pridonijela i provokativna naslovnica albuma na kojoj se kočoperila fotografija donjeg dijela ženskog kupaćeg kostima s uzorkom američke zastave ispod kojega strši popriličan busen stidnih dlačica.

Vrhunac je bio dosegnut, a kad si na vrhu postoji samo jedan put – onaj prema dolje

Slava, žene i skupe droge polako su počele uzimati danak. Što je Lenny s više starleta dijelio postelju, to su mu albumi bivali sve lošiji i lošiji. Ni The Black Crowesi nisu bili bolje sreće. Band je zbog unutrašnji trzavica počeo pucati po svim šavovima, pa je razlaz bio neminovan.

I za Kravitza i za Crowese je to bio period kojeg redatelji ekraniziranih rock biografija popularno zovu 'the dark period', ili jednostavno – kriza. Međutim, iako se činilo kako je riječ o drami, izgleda da će ovaj film ipak imat sretan završetak.

Naime, početkom ove godine svijetlo dana su ugledali 'It Is Time For Love Revolution' Lennyja Kravitza, te 'Warpaint' The Black Crowesa. Izdanja su to koja je najbolje okarakterizirati sintagmom 'povratak u formu'.

The Black Crowesi nisu snimili ovako dobar album još tamo od 'The Southern Harmony And Musical Companion'. Pomakli su svoj glazbeni fokus sa pukog recikliranja Lynyrd Skynyrda na blues rock i country rock The Rolling Stonesa iz njihovih zlatnih dana, što je rezultiralo country baladom 'Oh Josephine' koja ozbiljno konkurira za pjesmu godine iako je ona tek počela.

Ali to nije i jedina odlična pjesma s ove ploče. Tu su još i žestoka southern rock prašiona 'Goodbye Daughters Of The Revolution', zatim 'Walk Believer Walk' obilato naslonjena na 'Midnight Rambler' Rolling Stonesa, prekrasna balada 'Locus Street' debelo inficirana folkom, te opaki, masni, 'bjelački' blues 'God's Got It', a ni ostatak albuma nije puno lošiji.

S druge strane, Lennyjevo friško izdanje možda i nije toliko dobro, ali svakako je bolje od one gomile smeća koje je godinama snimao.

Ima tu jako zanimljivih stvari: žestokog prangijanja u 'Love Revolution' i 'Bring It On', masnog funka u izvrsnima 'Love Love Love' i 'Dancin' Til Down', gospela u 'If you Want It', političkog aktivizma u 'Back In Vietnam', te ledzeppelinovskog hard bluesa u 'I Love The Rain'.

Dojam kvare samo sladunjave, dosadne balade poput 'I'll Be Waiting' i 'A New Door', ali njih na svu sreću i nema previše.

Dakle, izgleda da i u The Black Crowesima i u Lennyju Kravitzu još uvijek ima one stare vatre.

Stoga, ukoliko vam paše mačističko retro rockijanje, nabavite si ove ploče, jer će one vas katapultirati drito u lude sedamdesete.

Ukoliko ste pak grunger (oli postoje li još uvijek takvi?), onda mi uistinu nije jasno zašto ste uopće čitali ovaj tekst?