HRVATSKA GOSPODARSKA STVARNOST JE VIŠE NEGO SUMORNA

Sindikati izlaze sa zahtjevima u kojima traže da država poveća plaće, mirovine i više uloži u zdravstveni sustav, ali i da smanji poreze. Istovremeno traže manje zaduživanje što je proturječno

Piše: Frenki Laušić / Slobodna Dalmacija

Da situacija nije specifična samo za Europu, govori i činjenica da i u SAD-u već godinama, ne samo sindikalni lideri već i politička elita, pogotovo Demokratske, ali i Republikanske stranke, upozorava na preveliko socijalno raslojavanje u toj zemlji od rušenja Berlinskog zida naovamo.

Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta i član Savjeta Hrvatske narodne banke, drži kako se radi upravo o nezadovoljstvu građana Europske unije, pa i Hrvatske, prevladavajućim neoliberalnim modelom u ekonomiji i gospodarstvu.

Naime, nakon pada socijalističkih režima kriterije ekonomske globalizacije diktirala je najjača ekonomska sila, Sjedinjene Američke Države, koje su posebno inzistirale na fleksibilizaciji tržišta rada i liberalizaciji financijskih tokova i tržišta kapitala. To je u EU-u rezultiralo famoznim “Trećim putem”, koji je trebao pomiriti američki ekonomski neoliberalizam i europsku socijaldemokraciju, ali sada ispada kako se ekonomski brod nagnuo previše na “neoliberalnu stranu”.

- Nažalost, pad udjela plaća u BDP-u i porast nejednakosti dohodaka od rada i kapitala ili upravljanja kapitalom postali su preveliki i prešli prag tolerancije koji građani EU-a mogu podnijeti - tvrdi Lovrinčević, napominjući kako nije toliko opao standard građana u EU-u koliko je narasla percepcija socijalne nepravde.

Prema njegovim riječima, ove godine se na tu priču nadovezao i rast inflacije, što dodatno smanjuje životni standard radnika, te je logično da radnici traže veće plaće. Kada je u pitanju Hrvatska, Lovrinčević smatra kako u 2008. prvi put nakon osam godina domaće nominalne plaće neće rasti više od inflacije, što znači da neće biti niti realnog rasta standarda, odnosno kupovne moći.

Manjak u proračunu

Naravno, Hrvatska ima svoje specifične probleme u odnosu na razvijenije zemlje Europske unije. To su prije svega troškovi rata, potom neprovedeno restrukturiranje brodogradnje, te prespora i neučinkovita, a pri tome sklona mitu i korupciji kompletna javna uprava - od vrtića, preko škola i bolnica, do klasične države administracije u lokalnoj samoupravi i državnoj upravi.

Uz to, zdravstveni i mirovinski sustav su nam u velikim strukturnim i tekućim minusima, koji se mjere u milijardama kuna, a zbog činjenice da je domaća potražnja (potrošačka i investicijska) veća od ponude proizvoda i kapitala na domaćem tržištu, vanjski dug nam se popeo na 86 posto bruto domaćeg proizvoda, a deficit platne bilance iznosi između osam i devet posto BDP-a.

U sklopu svega toga nije čudno da sindikati izlaze s kontradiktornim zahtjevima u kojima traže da država poveća plaće, mirovine i više uloži u zdravstveni sustav, ali i da smanji poreze, a da istovremeno smanji zaduživanje na domaćem i inozemnom tržištu.

To je krajnje proturječan zahtjev, jer ako će se povećavati rashodi putem povećanja plaća i troškova za mirovine i zdravstvo, a smanjivati prihodi zbog smanjivanja poreza, tada će narasti manjak u državnom proračunu koji će se morati financirati zaduživanjem u Hrvatskoj ili inozemstvu. Jednako kao što se i građani zadužuju sve više zbog toga što su im prihodi kućnog proračuna veći od rashoda.

Dakle, jedan dio priče o sindikalnim prosvjedima u Hrvatskoj i Europi jednim dijelom leži u općenitom nezadovoljstvu odnosa rada i kapitala u kapitalističkoj Europi nakon propasti konkurentskog socijalizma, a drugi leži u rastu inflacije. Prvi dio je problem koji će biti još dugo, predugo “na tapetu”, a protiv inflacije se i dalje, kada je u pitanju pitanje plaća, može boriti tako da realne plaće ne rastu više od proizvodnosti, odnosno produktivnosti.

A to automatski, u uvjetima hrvatskog gospodarstva i danima velike inflacije, znači ili pad ili stagnaciju životnog standarda.