Piše: Dr. Ante Čičin Šain / Jutarnji List
Foto: Dragan Matić / CROPIX

Glavnina loših gospodarskih vijesti dolazi iz inozemstva, ali sve više i iz domaćih izvora. Sve je tijesno povezano i ne da se izbjeći. Primjera i dokaza za izneseno ima na pretek.

Ilustracije radi navodim tek sljedeće. Dobar dio vodećih ekonomista u svijetu ocjenjuje da je gospodarstvo SAD-a već ušlo u recesiju, tj. u razdoblje u kojemu vrijednost društvenog proizvoda ne raste, nego pada. Otvoreno je, međutim, pitanje dubine i trajanja nazadovanja američke privrede. Zemlje zapadne Europe još ostvaruju pozitivne stope rasta, no sada znatno niže nego prethodnih godina. Prema najnovijim prognozama MMF-a, stopa rasta BDP-a u zemljama eurozone past će u ovoj godini na samo 1,3 posto.

Kao svijetla točka, a time i glavna uzdanica svjetske privrede, ostaje samo grupa brzorastućih azijskih i pojedinih drugih uspješnih zemalja koje se (još uvijek) obilježavaju kao mlada tržišna gospodarstva.

Sve zemlje u svijetu - neovisno o tome kako ih se klasificira - suočavaju se s problemima rastućih inflacijskih pritisaka. Cijene prehrambenih proizvoda te glavnih energetskih i drugih sirovina uporno rastu. To se sada javlja ne samo kao novi problem, nego i kao svojevrstan paradoks. Naime, donedavno je vrijedilo pravilo, odnosno zakonitost da pad gospodarske aktivnosti u industrijski razvijenim zemljama nužno slijedi pad cijena industrijskih i poljoprivrednih sirovina. Cjelokupno svjetsko gospodarsko okružje se, međutim, u međuvremenu toliko promijenilo da ta “zakonitost” očigledno više ne vrijedi. Objašnjenje je evidentno: pojavili su se novi doista veliki igrači - Kina, Indija, Brazil, Indonezija i drugi.

Svaka, pa i  najmanja pogreška u koracima ili usvajanje neke neprimjerene privredne ili političke odluke može nas sunovratiti u provaliju

Bauk stagflacije

Jedna od posljedica takvog stanja jest to da se sve veći broj zemalja počinje suočavati s rastućom opasnosti otklizavanja u stanje tzv. stagflacije. Medicinskim rječnikom rečeno, stagflacija je vrlo opaka bolest u kojoj se zemlja istodobno suočava s dvije izrazito nepovoljne pojave, tj. gospodarskom stagnacijom i inflacijom.

Ključna nevolja leži u tome što “liječenje” jednog simptoma te bolesti, u pravilu, implicira dodatno pogoršanje drugog

Premda su pojave stagflacije i problemi vezani uz nju poznati otprije, u novonastalom okruženju ta pojava postaje znatno složenija i opasnija. U tom kontekstu valja shvatiti dugotrajno ustrajanje Europske središnje banke (ECB) na održavanju (relativno) visokih kamata, unatoč evidentnom usporavanju gospodarskog rasta. ECB očigledno ocjenjuje da - u danom okružju - inflacija predstavlja znatno veću opasnost za gospodarstvo nego što je usporavanje tempa rasta.

Zbog toga su tako odlučni ustrajati u suzbijanju preduvjeta za moguće pokretanje vrzina ciklusa porasta cijena i nadnica. Porast cijena primarnih sirovina mora biti kompenziran porastom produktivnosti, a ne porastom nominalne cijene rada. Samo tako moguće je osigurati konkurentnost. Ukupno gledano, za nas se nameće zaključak da su problemi s kojima se sada moramo suočiti čak znatno složeniji od onih s kojima smo se suočavali u vrijeme Domovinskog rata. Tada su svi pred očima imali jedan jasno definiran cilj. Sada se, međutim, sve više nalazimo u situaciji koja se može usporediti s hodom po rubu neke provalije.

Svaka, pa i najmanja greška u koracima, tj. usvajanje neke neprimjerene privredno-političke odluke može lako dovesti do toga da se sunovratimo u provaliju. Uz to stoji i činjenica da se sada suočavamo s nizom sve divergentnijih interesa, obično prikrivenih pod kapom različitih vizija razvitka društva. Zbog toga je sve teže postići čak i načelnu suglasnost glede osnovnih, ali ostvarivih ciljeva daljnjeg razvitka zemlje. Otvaranje vrata za ulazak Hrvatske u NATO i EU sigurno može znatno doprinijeti daljnjem razvitku Hrvatske, no glavnina tog posla u svakom slučaju ostaje na nama samima.

Što činiti u takvim okolnostima?

Na prvoj, najelementarnijoj razini vrijedno je prisjetiti se nekih salomonski mudrih odgovora. Prvi takav odgovor glasi: valja činiti sve što možemo da nepovoljne eksterne čimbenike pretvorimo u poticaje za odlučnu provedbu reformi koje bismo i inače morali poduzeti. Drugim riječima, kako od suočavanja s nevoljama napraviti vrlinu? Lako reći, no kako to konkretizirati?

Znatno prije nego što je bilo tko od nas išta znao o nadolazećoj financijskoj krizi objavili smo zbornik radova posvećen pitanjima razvitka Hrvatske u konkurentnom okružju (“Hrvatska na raskrižju - Izazovi dugoročnog razvitka u konkurentnom okružju”, Naklada Mate d.o.o. i ZŠEM, Zagreb 2007.). U završnom dijelu te knjige iznijeli smo naša viđenja temeljnih postulata, tj. ciljeva i metoda, za vođenje dugoročne ekonomske i socijalne politike u Hrvatskoj.

Sada, nakon svih poremećaja i izazova koji proizlaze iz te, opetovano spominjane, financijske krize, mogu sa zadovoljstvom istaknuti da i dalje stojimo uz sve ono što smo tada napisali. No, ma koliko uvjereni da smo već tada pogodili srž problema s kojima se moramo suočiti, stoji i činjenica da gospodarski život neprekidno ide dalje. To konkretno znači da neke od tada samo okvirno apostrofiranih problema treba još pobliže obraditi.
 

Presudna važnost makroekonomske stabilnosti

Na listi privredno-političkih preporuka mi smo, ne bez valjanih razloga, na prvome mjestu istaknuli potrebu da se sustavno “konsolidira dostignuti stupanj makroekonomske i financijske stabilnosti”. Ta postavka stoji u novonastalom okružju utoliko više. Naime, može se pretpostaviti da će se - kao reakcija na nadolazeće eksterne poremećaje - ponovno pojaviti nekakve revolucionarno-spasonosne ideje o potrebi vođenja ekspanzivne monetarne i fiskalne politike zajedno s otvorenom ili prikrivenom devalvacijom kune.

Eventualno uvažavanje ili popuštanje takvim pritiscima imalo bi, sasvim sigurno, izrazito štetne, gotovo pogubne, posljedice za ukupan daljnji razvitak Hrvatske. Pri ocjeni i izboru (eventualno) mogućih privredno-političkih poteza valja uvijek voditi računa o stvarnoj veličini i položaju Hrvatske u svijetu. Mi smo, naime, pupčano čvrsto vezani uz euro, pa bilo kakvo iskakanje iz okvira politike koju vodi ECB ni u kojem slučaju ne bi smjelo dolaziti u obzir. Umjesto bilo kakvih špekulacija o mogućnostima vođenja nekakve autonomne makroekonomske politike, glavninu napora valja usmjeriti na sustavno unapređenje i poticanje štednje na svim razinama gdje god je to objektivno moguće. Na tom području ostaje još mnogo neiskorištenih mogućnosti.

Veći obujam štednje je potreban ne samo zbog nužnog očuvanja makroekonomske stabilnosti, nego i kao jedno od sredstava koje bi trebalo doprinijeti ublažavanju evidentnih socijalnih napetosti. U privredno-političkim preporukama koje smo iznijeli u završnom poglavlju naše knjige, namjerno se nismo htjeli upustiti u iole detaljnije rasprave o mogućnostima razvitka pojedinih sektora gospodarstva. To bi nas tada sigurno odvelo predaleko, a to bi - uz ostalo - imalo za posljedicu da bi i srž naših preporuka ostala zamagljena. No, novonastale okolnosti upućuju na potrebu da se, barem u najkraćim crtama, ukaže na neke nove aspekte mogućeg razvitka za pojedine - posebno važne - sektore hrvatskoga gospodarstva.

Poljoprivreda i šumarstvo - nove perspektive

Globalni porast cijena hrane i gotovo svih poljoprivrednih sirovina te čitavog sektora šumarstva otvara dosad neslućeno velike mogućnosti za ubrzani razvitak tih djelatnosti u Hrvatskoj. Daljnja pogodnost te pojave vezana je uz činjenicu što bi ubrzani razvitak tih djelatnosti mogao uvelike doprinijeti relativno brzom prevladavanju problema strukturne nezaposlenosti upravo na onim područjima Hrvatske gdje je taj problem uglavnom i koncentriran, tj. nadasve u Slavoniji i nekim dijelovima središnje Hrvatske. Valorizacija mogućnosti ubrzanog razvitka poljoprivrednog sektora u Hrvatskoj, posebice u Slavoniji, limitirana je postojećom vlasničkom strukturom poljoprivrednih domaćinstava.

Očigledno je, naime, da postojeća krajnje usitnjena i pretežno staračka domaćinstva ne mogu udovoljiti izazovima i zahtjevima suvremenih međunarodnih tržišta. Koalicijski sporazum, temeljem kojega je stranka HSS postala članicom vladajuće koalicije, može se shvatiti nadasve kao aranžman koji toj stranci treba omogućiti privlačenje dovoljnog broja birača za osiguranje njezine prisutnosti u Saboru, ali ne i kao osnovicu za vođenje poljoprivredne politike kakva Hrvatskoj doista treba.

I za čitavo područje šumarstva i drvoprerađivačke industrije postoje također još velike mogućnosti za ubrzani razvitak. No, na tim je područjima priroda problema s kojima se valja suočiti bitno drugačija. Tu, umjesto velikog broja sitnih staračkih domaćinstava, dominira jedno veliko državno poduzeće - Hrvatske šume. Premda nisam upoznat s relevantnim pojedinostima, pretpostavljam da i za to državno poduzeće vrijedi ono što općenito vrijedi za većinu državnih poduzeća u cijelom svijetu. Pri tome nadasve mislim na naslijeđenu tromost, inerciju i načelnu odbojnost spram svih ozbiljnijih promjena.

Uz ogradu s osnove nedovoljnog poznavanja dotične materije, držim da je vrijedno ukazati na činjenicu da, na primjer, Finska, koja sigurno ne spada u red nerazvijenih i zapuštenih zemalja, odobrava odgovarajuće koncesije za eksploataciju šuma. Uvjeren sam da bi bilo truda vrijedno saznati kako to rade Finci da bismo to mogli usporediti s prevladavajućom praksom u Hrvatskoj.

Industrija - treba li nam državna industrijska politika?

U spomenutim osnovnim postulatima za vođenje ekonomske i socijalne politike u Hrvatskoj zapisali smo i sljedeću rečenicu: “Sukladno svemu naprijed rečenom, ne vidimo valjanih razloga za postojanje neke posebne državne politike industrijskog razvitka”. Premda bi iz čitavog konteksta trebalo biti jasno zbog čega se zalažemo za takvo stajalište, izgleda da se ta rečenica interpretira tako kao da bi načelno trebalo odbaciti sva nastojanja za pokretanje industrijskih djelatnosti u Hrvatskoj.

To, međutim, nije točno. Sve što smo htjeli reći svodi se na postavku da se budući razvitak industrijskih djelatnosti u Hrvatskoj mora oslanjati na inicijativu privatnih poduzetnika. U mjeri u kojoj se domaći i/ili strani privatni poduzetnici odluče na pokretanje novih ili preuzimanje nekih postojećih industrijskih pogona, svaka takva inicijativa zavređuje da je se smatra dobrodošlom.

Osposobiti jedinice lokalne samouprave za prihvat sve većeg obujma poslova

Premda je na više razina postignuta (barem načelna) suglasnost o potrebi što bržeg prijenosa ovlasti s jedinica središnje države na jedinice lokalnih samouprava, izgleda da se željeni pomaci - ako ih uopće ima - ostvaruju vrlo sporo. Nadolazeće pogoršanje međunarodnog, ali i domaćeg gospodarskog okružja nedvojbeno upućuje na dodatno intenziviranje napora u tom smjeru. Odgovarajući pomaci u smislu znatno veće funkcionalne i financijske decentralizacije nužni su ne samo iz gospodarskih, nego, još i više, iz socijalno-političkih razloga.

Ako to izostane, valja računati na sve izrazitije jačanje napetosti između centra i različitih dijelova hrvatske periferije, a to ni u kojem slučaju ne može uroditi ničim dobrim.

Sudeći prema dostupnim saznanjima, izgleda da glavna zapreka na putu jačanja nadležnosti i odgovornosti lokalnih jedinica samouprave i nije toliko vezana uz pitanje raspoloživih financijskih sredstava, koliko uz pitanja volje i sposobnosti da se ono što je više puta već dogovoreno konačno počne i provoditi. To je u novonastalim okolnostima utoliko urgentnije.

Tercijarni sektor - kako usmjeravati daljnji razvitak turizma?

S obzirom na izvanredno veliku važnost, široko definiranog, sektora turizma za čitavo gospodarstvo Hrvatske, držim da je sada prijeko potrebno ukazati na vjerojatne implikacije tekućih promjena u svjetskom gospodarstvu za taj sektor. Raspoložive informacije o daljnjem razvitku međunarodnih tržišta upućuju na zaključak da glavninu, za naš turizam relevantnih, promjena možemo uskoro očekivati: u smanjenju ukupnog broja i prosječne dnevne potrošnje inozemnih gostiju ili u stagnaciji potražnje stranaca za stjecanjem nekretnina u Hrvatskoj. U mjeri u kojoj se te prognoze pokažu točnima, nametnut će se potreba da se što prije prione reviziji (zacrtanih) planova razvitka našeg turizma.

Rigoroznoj reviziji treba podvrgnuti brojne silno ambiciozne planove za gradnju velikih luksuznih hotela u svakom iole značajnijem mjestu na našoj obali.

U novonastalim okolnostima za takve pothvate nedostaje gotovo sve što bi inače trebalo imati: nedostaju nam vjerodostojni investitori i potreban kapital, poželjnih gostiju nema ni na vidiku, a nemamo niti možemo imati - adekvatno kvalificiranu - radnu snagu, potrebnu za opsluživanje takvih objekata.

Zaključak: maksimalni oprez u odnosu na sve planove za gradnju velikih luksuznih hotela. Umjesto toga, valja dosljedno poticati razvitak manjih obiteljskih hotela, ali i određenih oblika luksuznih vila i visokokvalitetnih apartmana.

Razvitak takvih oblika smještaja gostiju trebao bi ujedno pružiti odgovor i na ključni problem našeg turizma, tj. izrazito kratkotrajne ljetne sezone. Sukladno tome, valja se sve više usmjeravati na one grupe gostiju koji mogu i žele putovati i izvan tri ljetna mjeseca. Riječ je o doista golemom broju starijih građana; ima ih više od sto milijuna u samoj Europi. No, riječ je o gostima koji traže bitno drugačiji dijapazon usluga od onoga što se trenutačno nudi.

Analogno vrijedi, možda čak i u većoj mjeri, u odnosu na inozemnu potražnju za rezidencijalnim nekretninama u Hrvatskoj. Budući da je poveći dio aktualne financijske krize izravno ili posredno vezan upravo uz čitavo područje tržišta nekretnina, bilo bi naivno očekivati da nastali poremećaji neće imati odgovarajuće reperkusije i na naše tržište. Može se pretpostaviti, dakle, da će cijene nekretnina i u našim turističkim područjima tijekom nekog duljeg razdoblja stagnirati, možda čak i apsolutno padati.

Veći obujam štednje potreban je zbog nužnog očuvanja makroekonomske stabilnosti, ali i kao amortizer očitih socijalnih napetosti

U tom kontekstu valja izbjegavati sve ono što može djelovati kao dolijevanje ulja na vatru. Preciznije rečeno, valja se osloboditi pretjeranog strahovanja da će nam stranci “sve pokupovati”. Oni kupci koji su donedavno imali mnogo novca, dobar dio tog novca već su izgubili ili se suočavaju s problemima vezanim uz obveze otplate prije uzetih kredita.

Preostale strane građane, potencijalno još zainteresirane za kupnju nekretnina u Hrvatskoj, ne bismo trebali smatrati ljudima koji bi nas u bilo kojem smislu mogli ugroziti. Ova postavka stoji utoliko više ako se uzmu u obzir temeljni demografski čimbenici.

U svakom slučaju, valja stalno imati na umu da eventualno rušenje vrijednosti čitavog tržišta nekretnina ni u kojem slučaju ne može biti u našem interesu.

Kako razvijati odnose s bankama u stranom vlasništvu?

Osnovne činjenice su poznate. Glavnina hrvatskih banaka u vlasništvu je stranih banaka, od kojih su neke financijski čak znatno jače od čitavoga gospodarstva Hrvatske. U posljednjih nekoliko godina dobar dio matičnih banka, tj. vlasnica hrvatskih banaka pretrpio je goleme gubitke nadasve zbog poslovanja s nižerazrednim vrijednosnim papirima. Istodobno su te banke u Hrvatskoj ostvarivale izrazito visoke profite. Stoga je Hrvatska bila i ostala jedna od izvanredno poželjnih “zlatnih koka”. Kako se postaviti spram svega toga?

Prvi dio odgovora na postavljeno pitanje temeljim na prastarim narodnim mudrostima: ne bodi se s rogatim i ne upuštaj se u izgubljene bitke! No, izazov ipak ostaje - što dalje činiti? Odgovor: dobro se pripremiti za trezvene razgovore s upravama i vlasnicima tih banaka s ciljem da se pronađu obostrano prihvatljiva rješenja, tj. rješenja prema kojima dobivamo i mi i oni.

Jedan od preduvjeta za uspjeh takvih razgovora je razumijevanje razlike između dva verbalno slična, ali sadržajno suštinski različita pojma. Na engleskom jeziku oni glase “shareholder” i “stakeholder”. Za prvi naziv imamo izvrsnu hrvatsku riječ - dioničar. Ona istodobno upućuje na suvlasnički karakter prava vlasnika dotične dionice, ali i na sudjelovanje u sudbini poduzeća čija je to dionica.

Za razliku od toga, za pojam “stakeholder” još se nije ustalio adekvatni hrvatski naziv, iako se već pradlaže naziv “dionik”. Ne znam postoje li adekvatni nazivi u drugim jezicima. No, u svakom slučaju ostaje potreba da se objasni sadržaj i smisao tog termina.

Ukratko, pod nazivom “stakeholder” (odnosno dionik) trebalo bi podrazumijevati sve one koji imaju neki razuman, legitimno opravdan, interes vezan uz prisutnost i poslovanje dotične banke na područjima na kojima ti dionici/stakeholderi žive i rade. Prevedeno na svakodnevni jezik, to znači, uz ostalo, da bi se i u nas određeni predstavnici lokalnih zajednica morali smatrati i ponašati kao legitimni “stakeholderi” u bankama koje rade na njihovim područjima.

Ne znam jesu li i u kojoj mjeri oni toga uopće svjesni. (Svojedobno sam pokušavao to objasniti dvojici uzastopnih gradonačelnika jednoga velikoga hrvatskoga grada, nažalost bez uspjeha). Nasuprot tome, poznato je da su matične banke, vlasnice hrvatskih banka, u njihovim matičnim zemljama itekako dobro umrežene s predstavnicima tamošnjih lokalnih zajednica.

No, zašto je sve to uopće važno; što bi se time trebalo postići? Osnovna je ideja uvjeriti, pa i upregnuti vlasnike i uprave dotičnih banaka da se oni - u obostranom interesu - sustavno angažiraju u nizu poslova vezanih uz unapređenje gospodarskog razvitka Hrvatske, posebice onih područja na kojima su pojedine banke dominantno prisutne.

Banke, naime, jesu i ostaju financijske institucije; definirane su kao financijski posrednici. No, uz obavljanje njihove osnovne djelatnosti te velike banke, vlasnice banaka u Hrvatskoj, raspolažu golemim obujmom znanja i iskustava koja u nas kritički nedostaju.

Strane banke treba uvjeriti da se angažiraju na razvoju lokalnih zajednica, kao što čine  njihove matice u zemljama iz kojih dolaze

Popis takvih znanja, vještina i poslovnih iskustava bio bi poduži pa ga ovdje nije ni moguće pobliže navesti. Ilustracije radi, ukazujem samo na doista velike mogućnosti angažiranja kvalificiranih stručnjaka iz tih banaka za sva navedena područja. Uvjeren sam da za svako od tih područja te banke mogu pružiti niz izvanredno vrijednih doprinosa u smislu unapređenja kvalitete i ažurnosti poslova koje na tim područjima treba što prije odraditi. Potrebe i mogućnosti, obostrano korisne, suradnje nedvojbeno postoje.

Ključno ostaje pitanje hoće li se na jednoj i drugoj strani naći dovoljno volje i spremnosti za sustavno pokretanje suradnje i na tim osnovama. Odgovor na to pitanje moći će pružiti jedino iskustva stečena tijekom takvih nastojanja.

Za razdoblje dok se ne steknu potrebna empirička saznanja, može se postaviti hipoteza da će uspjeh takvih nastojanja, s jedne strane, nadasve ovisiti o volji i spremnosti banaka da se, na jedan ili drugi način, angažiraju i na nekim područjima koja ne spadaju u uže definirano područje redovnog bankarskog poslovanja. S druge, tj. domaće - nadasve lokalne - strane, uspjeh takvih nastojanja presudno će ovisiti o razini znanja i spremnosti da se pravodobno uvaži složenost problema s kojima se ti subjekti moraju suočiti.

No, i u tom kontekstu sustavna suradnja s valjano odabranim stručnjacima stranih banaka morala bi biti itekako korisna.

Riječ je nadasve o potrebi da se, posebice na lokalnim razinama, razviju odgovarajuće sposobnosti i apsorpcijski kapaciteti kako bi se pojedini prijedlozi mogli adekvatno vrednovati da bi se zatim racionalno odlučilo što prihvatiti i provesti ili ne prihvatiti. U svakom slučaju, uvjeren sam da je riječ o pothvatu koji bi, naročito u danim okolnostima, morao biti itekako vrijedan truda.

1. Obrazovanje, znanost i istraživanje

Treba postaviti zajednički cilj na tim područjima - uspjeh u konkurentskom okruženju, što prije osigurati uvjete za cjelodnevnu nastavu u svim osnovnim i srednjim školama i što više ujednačiti kvalitetu nastave, u visokom školstvu i istraživanju usvojiti princip da su prihvatljivi samo projekti koji udovoljavaju vodećim svjetskim kriterijima, izjednačiti uvjete rada privatnom i javnom sektoru u pružanju obrazovnih, savjetodavnih i znanstveno-istraživačkih usluga, uvesti rigorozne kriterije mjerenja kvalitete nastave i istraživačkog rada, modernizirati ekonomsko i poslovno obrazovanje od srednjih škola naviše, sustavno obrazovati zaposlenike u turizmu i drugim važnim djelatnostima.

2. Zdravstvo i mirovinsko osiguranje

Nužna je sustavna reforma zdravstva, a na području mirovinskih osiguranja stalno povećanje obaveznog izdvajanja za drugi stup mirovinskog osiguranja jer je to najsigurniji način povećanja stope privatne štednje i relativnog smanjenja potrošnje uz istodobnu fiskalnu disciplinu. To bi se moralo odraziti u relativnom smanjenju uvoza, a time i deficita, i dugoročnijem smanjenju inozemnog duga. Mlađim zaposlenicima treba otvoreno reći da ne mogu računati na iole bezbrižnu starost budu li se oslanjali isključivo na prvi stup mirovinskog osiguranja jer će njegova važnost biti sve manja.

3. Socijala i regionalni razvitak

Posebne oblike socijalne pomoći treba što prije prenijeti u nadležnost lokalnih zajednica. Kad je riječ o nerazvijenim područjima, ona su koncentrirana u središnjoj Hrvatskoj i dijelovima Slavonije. Ostatak Hrvatske je, općenito, relativno bogat. Nerazvijena područja pretrpjela su ratne štete, gubitak tradicionalnog tržišta i pogoršanje demografije. Zaslužuju pomoć za ubrzani razvitak, a olakšavajuća je okolnost to da bi trebala postati najveći korisnici pretpristupnih fondova Europske Unije.

4. Javna uprava i pravosuđe

Nužno je, naravno, početi reformu pravosuđa i pojačati borbu protiv korupcije, provesti tehnološke inovacije uz smanjenje broja zaposlenih, centralizirati sustave upravljanja raspoloživim ljudskim potencijalima uz stalno obrazovanje preostalih državnih službenika, uvesti transparentno nagrađivanje prema učinku i odgovornosti i tome sukladne metode otpuštanja onih koji ne zadovoljavaju, ukinuti suvišnu regulativu za poslovni sektor i pažljivo razraditi analize učinaka pojedinih mjera te ne donositi druge dok se postojeće ne ispitaju.

5. Tranzicija, država i gospodarstvo

Nužno je odbaciti naslijeđenu ideologiju i praksu državnog intervencionizma i preostale rezerve preme ulozi privatnog sektora te konačno privatizirati preostala državna poduzeća, posebno ona u prerađivačkom sektoru. Budući da glavninu tih poduzeća čine veliki gubitaši, posebice u brodogradnji, može se očekivati da će se privatizacija takvih poduzeća očitovati u radikalnom unapređenju njihove efikasnosti uz istodobno smanjenje državnih rashoda potrebnih za pokrivanje njihovih gubitaka.

Treba onemogućiti miješanje državnih tijela u gospodarski život, pa tako nema potrebe ni za posebnom državnom politikom industrijskog razvoja. Trajnije mogu uspjeti samo oni pothvati koji se temelje na zdravoj, inventivnoj, poduzetničkoj inicijativi.

Država mora sustavno razvijati poduzetničku kulturu i institucionalnu i fizičku infrastrukturu.

6. Rad i zapošljavanje

Glavni zadatak na tom području je sustavno uvođenje fleksibilnih oblika zapošljavanja s punim ili skraćenim radnim vremenom. Budući da su fleksibilni oblici zapošljavanja istodobno znatno prihvatljiviji za poslodavce, očekuje se da se time može znatno povećati broj zaposlenih, posebice žena čija je stopa participacije u radu kod nas izuzetno niska. Potrebno je sustavno uvođenje različitih programa doškolovanja i prekvalifikacija, uz istodobno povećanje socijalne i fizičke mobilnosti zaposlenika. Treba utvrditi broj i stručne profile radnika i stručnjaka pojedinih profesija koje sve više nedostaju u Hrvatskoj. Sve izrazitija oskudica sve većeg broja različitih kvalifikacija ubrzano prerasta u glavni problem većine domaćih tržišta rada.  To upućuje na potrebu trezvene razrade mjera za sustavno privlačenje stranih radnika za potrebe hrvatskoga gospodarstva.

7. Rasterećenje troškova rada

Na razini središnje države, ali i na razini lokalnih jedinica uprave potrebno je razraditi međusobno usklađene norme usmjerene na sustavno rasterećenje ukupnih troškova rada. Ostanu li ukupni troškovi rada u Hrvatskoj znatno viši nego u drugim tranzicijskim zemljama, bit ćemo suočeni ne samo s izostankom priljeva daljnjih inozemnih investicija, nego i sa sve većim bijegom domaćih poduzetnika u zemlje s bitno nižim troškovima rada.

8. Demografija i imigracija

U Hrvatskoj se svake godine rodi samo 40.000 djece, a umre oko 50.000 građana. Svake se godine broj naših građana, dakle, smanji za cijelih 10.000. Suočeni smo s dvostrukom opasnošću: s nastavkom iseljavanja iz Hrvatske i nemogućnošću privlačenja nužnih adaptabilnih radnika i stručnjaka iz drugih zemalja. To nedvojbeno upućuje na potrebu trezvene razrade dugoročne imigracijske politike.

9. Fiskalno upravljanje

Javna potrošnja je visoka, kao i porezi. Fiskalna transparentnost je niska. Fiskalno upravljanje stoga se nameće kao jedan od prioriteta gospodarske politike. Nužno je uvesti javne, razumljive i precizne ciljeve svih programa javnih rashoda s rokovima njihove provedbe. Nadalje, nužno je uvesti redovite ekonomske i društvene ocjene fiskalnih programa radi brzog dokidanja nedjelotvornih i jačanja djelotvornih programa, sustavno promovirati fiskalnu edukaciju i transparentnost te provesti dosljednu decentralizaciju, praćenu odgovarajućim osposobljavanjem lokalnih vlasti za provedbu navedenih programa.