Rimljani su pojmom korupcija označavali ono što mi danas nazivamo napretkom - opći preokret običaja, navika i ideja, kako bi napravili razliku između kvalitetnih i kvantitativnih civilizacija.

Piše: Danko Plevnik / Slobodna Dalmacija

Nije li došlo vrijeme da napredak nazovemo korupcijom jer nikako ne dolazi do promjene paradigme i na djelu su uhodani običaji korupcije, tegobnih navika i mrtvih ideja.

Sama stranka, kako pokazuje njena unutarnja struktura, ne želi se mijenjati, vrh uvijek ostaje isti, metode također, a i čemu bi se mijenjala ako joj sve to ne smeta da bez muke vlada. Zašto onda uopće i mijenjati Hrvatsku, ako je većina zadovoljna statusom quo? Je li želja za promjenom samo izraz gubitničkog jala ili utopijskog vizionarstva?

Hrvatska je u rukama Ive Sanadera i kako se bude mijenjao on, mijenjat će se i Hrvatska i zbog toga mu je potrebna nova vizija, nova snaga, nova vlada - vlada savjesti

Ključna osoba

Među rijetke novine u kojima se na hrvatskom jeziku može pročitati nešto suvislo svakako spada i mjesečnik "Le Monde Diplomatique". U broju za travanj Louis Pinto iz pariškog Centra za europsku sociologiju, postavio je pitanje o tome je li takva nepromjenjivost, tj. politička konstantnost doista vrlina ili simptom ograničenosti? "

I tu izbor ovisi o kutu gledanja: s jedne strane su oni koji ostaju vjerni grubim načelima, a s druge strane su oni koji cijene mobilnost, otvaranje, promjene... Kako se ne odlučiti?"

Pustimo li na stranu ironiju ovog njegovog "ne", kojom se može tumačiti svjesna ignorancija vlastitih principa, ovdje se ipak naglašava i sposobnost za promjene.

Glavno je pitanje Hrvatske danas tko može promijeniti Hrvatsku i želi li to. Odgovor se svodi na ključnu osobu: Ivu Sanadera

Želi li se doći do nužne političke volje za pobjedom općeg interesa, Ivu Sanadera treba promijeniti iznutra, tako da se napokon riješi ultramaterijalizma, klijentelizma, hipokrizije moći, nuđenja rehadezeizacije umjesto reintelektualizacije i resocijalizacije, giljotinskog jezika prema oporbi i svega onoga što se veže uz njegovo ime, a ugrožava javnu sudbinu Hrvatske.

Jer Sanader nije samo fizičko tijelo nego i duhovna osoba, ličnost, a samo u ličnosti može boraviti univerzalnost kao mogućnost spasa i za sve druge.

Na taj bi se način možda mogao premostiti etički jaz i ideološki vakuum koji vlada trenutačnim političkim životom Hrvatske pretvorenim u bestidnu jurnjavu za osobnom imovinom.

Tko može izazvati tu duboku intelektualnu promjenu nutrine Ive Sanadera? Samo njegovi prijatelji, pravih je sve manje što je na višem položaju, samo bližnji, samo oni koji u potpunosti imaju njegovo povjerenje, a to je ponajprije supruga Mirjana, koja posjeduje imaginacijsku kreativnost te je toliko odana znanosti da mora posjedovati smisao za transcendenciju glamurozne ispraznosti politike.

Može li ona poput Popilija iz 2. st. pr.n.e. oko Ive nacrtati krug iz kojeg se on neće moći izvući odugovlačenjem, nego će morati izići s odgovorom na pitanje svih pitanja: Kako da Hrvati prestanu ići putovima Jure Bilića - da ako treba, jedu i travu - to jest, da budu samo siti, a ne i sretni u svojoj državi?

Takvom ontološkom promjenom unaprijedit će se i klima u HDZ-u, koju obilježava slijepa, mrtvačka poslušnost iliti cadaverdisziplin, mnogo više nego političkim napadima na Sanadera i sanaderizirani HDZ, dakle, ne više tuđmanizirani, kako smatra Ivo Banac.

U svoj drugi mandat Sanader je ušao ostvarenim narcističkim snom o superiornosti, bogatiji nego u prvi, osigurao je svoju budućnost bez obzira na ishod svih budućih izbora, koji kako pokazuje odnos snaga, neće biti nimalo neizvjesni, sada bi trebao početi misliti i na svoju političku ostavštinu.

Ali, koliko je ova modalna intuicija ili osjećaj za mogućnosti realna? Treba li baš uvijek poslušati Ciorana koji je kazao da nadati se zapravo "znači demantirati budućnost".

Čime se danas može izazvati etička sablazan u Hrvatskoj? Tko još slijedi zapovijed "Ne varaj!"? Imati politički uspjeh u takvom etičkom kontekstu ne znači uspjeh

Etička odgovornost

Hrvatska je u rukama Ive Sanadera i kako se bude mijenjao on, mijenjat će se i Hrvatska i zbog toga mu je potrebna nova vizija, nova snaga, nova vlada - vlada savjesti.

Hrvatska je dovoljno bogata za svačije potrebe, ali ne i za svačije pohlepe i stoga se upravljanje državom kao arbitriranje pohlepom izabranih mora zaustaviti.

Uspostavi li etičku odgovornost u svojoj stranci, mnogo toga će se pozitivnog reflektirati i na rad u Saboru, pravosuđu, policiji, gospodarstvu...

Čime se danas može izazvati etička sablazan u Hrvatskoj? Tko još slijedi zapovijed "Ne varaj!"? Imati politički uspjeh u takvom etičkom kontekstu ne znači uspjeh.

Biti etičan unatoč tržištu neetičnosti - to je uspjeh!

I kroz to se stajalište mogu mjeriti i svi ostali politički rezultati. Nikada nam nije trebao jači osjećaj za cjelinu budućnosti nego danas, kada nas je sadašnjost tako beskrupulozno financijski podijelila. Je li fer sve očekivati samo od promjene Sanadera?

Ne bismo li se trebali mijenjati svi?

Makar postali i bolji.