Piše: Nikolina Radmilo

Bila sam skeptična, ne prema mojim kolegama, već prema sebi i velikom zalogaju koji sam odgrizla. Neizbježno je da novo područje vlastitog djelovanja probudi u čovjeku sumnju, nesigurnost, no kako je vrijeme odmicalo taj osjećaj je prerastao u čvrstu vjeru, ne toliko u sposobnost, već u želju. Rastuća želja  je nadvladala i strah i skepsu i sumnju.

Promatrajući svoje kolege vidjela sam ponos zbog učinjenog, sreću zbog sudjelovanja, onaj samozatajni osjećaj zadovoljstva zbog ulaska u anale, ipak će i ova generacija ostati zabilježena u sjećanju Gaćana (možda i šire) i memoriji dokumenta. Pola godine se posvetilo radu na predstavi, šest-sedam mjeseci je proba u Domu bila važnija od privatnih razbibriga i obaveza za tridesetak ljudi. Virujen da je zaslužilo više od uru vrimena pažnje!?

Kako se vrijeme opasno približavalo fešti Sv. Jure i emocije su rasle. Nervoza i nestrpljenje su se izmjenjivali. Zanimljivo je kako na trenutke jedva čekate da sve to započne, a sekundu poslije vam utrobu zgrči ruka sumnje i straha, poznatije kao trema.

Govoreći u svoje ime, moram naglasiti da sam jedva čekala premijeru. Svaka nova proba je pojačavala intenzitet doživljaja uloge, lika Kate Bobetić, te sam s nestrpljenjem očekivala javni nastup. Zanimala me motivacija koju budi puno gledalište.

27. travnja, svanuo je lijep i sunčan dan. Dvorana je bila ispunjena i u 17 i u 19 i 30, a mi željni dasaka koje život znače.

Lipe kule Stipe Bobetića...

Su pokrenule ritam predstave koji je svakom scenom rastao do samog usijanja te raspleta u posljednjem činu samoubojstva.

Prodana djevojka je duboko tragična priča. Iako na prvi pogled djeluje pase i neaktualno, ona je više od priče u kojoj mlada djevojka da bi sačuvala čast diže ruku na sebe. Ona je odraz nemilosti jednog vremena, okrutnosti ljudi koji se neumoljivo bore za svoju korist ne prezajući ni pred čim.

Nekoliko snažnih ličnosti, Stipan Bobetić, Resum Rečep beg, Janko Dević, su reprezentativni tipovi kojima moral i čast kao sveti osjećaji ne dopiru do svijesti. Kančelir Luka, Radoš Sučić, Kate Bobetić su osobe koje usprkos moralnoj snazi ličnosti i duha, u surovom društvu se ne mogu izboriti za egzistenciju jer nisu nesmiljeni. Njihova sudbina približava radnju publici, priču čini intimnijom i budi snažne emocije.

Kate Bobetić je u svojoj srži patetičan lik, samim time, nekome tko duboko prezire patetiku je bilo vrlo teško uživjeti se, no eto, uspjelo mi je jer sam u trećem činu imala istinsku želju potući se sa begovom stražom. Teško je iznijeti lik koji je duhovno bogat, a istovremeno bezvrjedniji od klupka pređe.

Predstava je višedimenzionalna. Preko duhova prošlosti, glasnika Katine savjesti, redatelj je oživio poljičku povijest, prikazao događaj iz ranih godina 17. stoljeća kao isječak sadašnjosti i uputio bolni vapaj da se sitiš očiju mi... u budućnost! Ona je ipak suvremena utoliko što je, usprkos situaciji i junacima minulih stoljeća, rezultat života  isti.

To je priča o mračnom svijetu u kojem se živi intenzivno, a skončaje nasilno i krvavo. To je svijet u kojem je nasljeđe hladno oružje, sinovima da brane ognjište, a kćerima da brane čast.

Ovim putem se kratko želim zahvaliti svima koji su sudjelovali u ostvarenju projekta. Posebno ću izdvojiti samo našeg redatelja Trpimira Jurkića. Želim da zna da smo svi mi osjetili njegovo uživljenje i predanost. Njegove svježe ideje s kojima je stizao na svaku probu su jasan pokazatelj koliko ga je naš projekt zaokupio. On je probudio u nama Janka, bega, Stipana, Katu, Melku i ostale.

Hvala svima koji su došli vidjeti što se to događa u Domu kulture u Gatima 27. travnja.

AD 2008.