KAKO USPJEŠNO REFORMIRATI ZDRAVSTVO

Piše: Zlatko Domljan / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Osnovno zdravstveno osiguranje treba omogućiti svakom osiguraniku da u hitnim slučajevima, (kada postoji opasnost po život i nastanak trajnog oštećenja zdravlja ili sposobnosti), bude hitno i adekvatno zbrinut i dopremljen u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu, gdje mu treba biti pružena odgovarajuća zdravstvena pomoć, uključujući i najsuvremenija dijagnostička i terapijska sredstva, kao i skupe lijekove.

Međutim, ako građanin posjeduje samo to, osnovno, 'siromašno', zdravstveno osiguranje, on ne može birati ustanovu koju će biti upućen, ne može prigovarati smještaju i hrani niti može odabirati liječnika koji će ga liječiti.

U kroničnim slučajevima, gdje ne postoji opasnost za život niti za ireverzibilno narušavanje zdravlja ili funkcijske sposobnosti (invaliditet), kada, na primjer, postoje bolovi ili druge zdravstvene poteškoće prolaznog karaktera, ili reverzibilno narušavanje funkcijske sposobnosti (kao ograničena pokretljivost), osiguranik će biti prisiljen da strpljivo čeka svoj red na listama za kronične slučajeve, koje moraju biti transparentne i dostupne osiguraniku, odnosno njegovu liječniku.

Ako osiguranik ne želi ili ne može, iz privatnih razloga, toliko čekati, može ranije obaviti potrebni dijagnostički ili terapijski zahvat samo ako ga u cijelosti sam plati ili mora imati, za tu svrhu, odgovarajuće dodatno zdravstveno osiguranje. To samo na prvi pogled izgleda čudno, ali je sasvim normalno i lako se dade obrazložiti.

Naime, mnogim slučajevima pojedinci priušte sebi ili članovima svoje obitelji putovanja i mobitele i novi automobil ili skuplju odjeću i izlaske u restorane, ali im je čudno, ili čak neprihvatljivo, da bi dio sredstava (pored sredstava koje uplaćuje njihov poslodavac za osnovno zdravstveno osiguranje) trebali uložiti za osiguranje boljeg zdravstvenog standarda za sebe i članove svoje obitelji.

Drugi važan problem, zbog čega je zdravstvo u permanentnoj krizi i dugovima, je nepoštivanje osnovnih ekonomskih zakonitosti.

Ništa na ovom svijetu, od obiteljskog budžeta do poslovanja velikih kompanija, ne može funkcionirati bez poštivanja osnovne ekonomske zakonitosti: potrošeni novac mora biti manji, ili barem jednak, prihodovnim sredstvima.

U zdravstvu se posluje na način da se unaprijed, paušalno, odrede sredstva i onda se sve usluge, sav rad i sve potrebe pokušavaju sabiti u okvire tih sredstava. Zdravstvo je javna služba, pa bi kao u svim drugim službama trebao postojati plan te predviđeni budžet na temelju realno izračunatog potrebnog broja usluga i realnih cijena tih usluga.

Javne zdravstvene ustanove, trgovačka društva i privatne zdravstvene ustanove trebale bi svake godine ugovarati broj zdravstvenih usluga s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (HZZO) na temelju realnih cijena, u koje su uračunati unaprijed poznati fiksni troškovi, kao i varijabilni troškovi broja procedura.

Uzalud su plakati s natpisom "Liječenje počinje ljubaznošću" kada prenapregnuti sustav ne omogućuje niti uvjete niti mogućnost strpljivog i ljubaznog odnosa među osobljem, kao ni u odnosu na pacijente.

Sustav i funkcionira samo zahvaljujući ekstremnom naporu zdravstvenog i ostalog osoblja, uz opasnost da se dogodi propust u zdravstvenom djelovanju,  na štetu pacijenta i na štetu ugleda zdravstvenog osoblja.

Štoviše, uslijed paušalnog načina financiranja javlja se ekonomski paradoks, da što se više radi (radi fiksne unaprijed određene visine sredstava), cijena pojedine zdravstvene usluge pada, tako da specijalistički pregled naposljetku iznosi nešto više od 30 kuna!

Duboko sam uvjeren, a to je stav i većine europskih zemalja, čak i onih najbogatijih, da svim građanima treba osigurati najbolju moguću i dostupnu zdravstvenu zaštitu.

Nije rješenje u osnivanju trgovačkih društava i privatnih zdravstvenih ustanova koje će visokim plaćama privući najbolje liječnike i imati najsuvremeniju opremu, jer će se tako stvoriti dva sustava zdravstvene zaštite: onaj javni, siromašniji, za većinu građana i onaj bogati, elitni, za bogati sloj društva.

Potrebno je najbolje stručnjake zadržati u javnim zdravstvenim ustanovama da sav svoj znanstveni i kreativni potencijal ulože u njihov razvoj, ali da im pri tome bude omogućeno da svojim dodatnim radom u tim ustanovama osiguraju zadovoljavajući, dodatni prihod.

Na žalost, rješenje koje sadrži prvi zakon o zdravstvenoj zaštiti bio je donekle konfuzan i kontradiktoran. On je profesorima medicinskih fakulteta dopuštao i otvaranje privatnih ordinacija. Ta odredba, ne samo da je prema tom istom zakonu bila nedopuštena, nego je, kada je kasnije ukinuta, dovela do opravdanog nezadovoljstva među članovima akademske zajednice, koji su uložili sredstva i trud u osnivanje privatnih ordinacija.

Jedino ispravno rješenje je da se u svim zdravstvenim ustanovama uvede jasno razlikovanje koristi li pacijent zdravstvenu zaštitu prema osnovnom osiguranju i tada se mora podvrći jasnim pravilima razlikovanja hitnih od ne-hitnih stanja, i za ne-hitne intervencije biti na transparentnim listama čekanja i strpljivo čekati svoj red, ili će zdravstvenu zaštitu koristiti u privatnom aranžmanu, koristeći (plaćajući sam ili putem dodatnog privatnog osiguranja) privatne odjele i usluge najeminentnijih stručnjaka u ustanovama, u dodatnom radu.

Tako bi 'pravila igre' bila jasno postavljena, svatko bi prema stanju svoje bolesti i svojim financijskim mogućnostima mogao izabrati najprikladniji oblik ostvarivanja zdravstvene zaštite za sebe i članove svoje obitelji i sve bi lažne dileme nestale!

-----------------

Autor ovog teksta, objavljenog izvorno u Vjesniku, je doktor znanosti i redovni sveučilišni profesor u mirovini