RAZGOVOR: Vedran Mimica, direktor Instituta Berlage u Nizozemskoj

Prostor je hrvatski osnovni resurs

U Hrvatskoj postoji dominantno shvaćanje da će samo tržište biti u stanju pokrenuti razvoj gradova. Međutim, tržišna logika jednostavno nije dovoljna za suvislo promišljanje

Piše: Barbara Matejčić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

U Hrvatskome muzeju arhitekture u Zagrebu održava se izložba projekata nekadašnjih studenata nizozemskog Instituta Berlage, koji je na razne načine u proteklom desetljeću bio prisutan u Hrvatskoj, i to najviše zahvaljujući angažmanu Vedrana Mimice. Na tom je istraživačkom, poslijediplomskom institutu arhitekt Vedran Mimica prisutan gotovo od njegova osnivanja na samom početku devedesetih godina, a danas mu je direktor.

Berlage je bio suorganizator niza seminara »Okviri metropole« i radionica »Male promjene«, koji su se održavali u Zagrebu i na kojemu su se izmjenjivala znanja između inozemnih i domaćih arhitekata i studenata.

Berlage je, predvođen Vedranom Mimicom, bio uključen i u projekt »Novi svjetionici hrvatskog Jadrana«, koji se financirao iz proračuna programa Matra nizozemskog Ministarstva vanjskih poslova.

U tom je projektu sedam arhitektonskih timova, u suradnji s lokalnom zajednicom i raznim udrugama, razmatralo mogućnosti razvoja i modele izgradnje na sedam lokacija na hrvatskoj obali i otocima.

Navedimo još i da je Vedran Mimica kao suautor knjige »Suvremena hrvatska arhitektura - testiranje stvarnosti « nedavno dobio nagradu »Neven Šegvić«, koja se dodjeljuje za najbolje godišnje publicističko djelo iz područja arhitekture i urbanizma.

Utjecaj Koolhaasa na hrvatske arhitekte

Često se, vjerojatno i zbog dobrih i čvrstih veza s Institutom Berlage, hrvatska arhitektura dovodi u vezu s nizozemskom. Nalazite li Vi neke dodirne točke?

- Teško je danas govoriti o nacionalnim arhitekturama, jer živimo i radimo pod snažnim utjecajem globalne razmjene informacija, ideja i znanja. Google i Wikipedia su izvori znanja novog vremena, novih generacija. Ipak se još može govoriti o specifičnim arhitektonskim diskursima kao odgovorima na posebni društveni, ekonomski i politički kontekst.

U tom smislu arhitekturu u Hrvatskoj određuju tranzicijski tokovi, za razliku od Nizozemske, gdje se arhitektonska produkcija odvija u kontekstu razvijenog neoliberalizma.

Kada sam sredinom 90-ih pripremao monografiju »Randić i Turato – arhitektura tranzicije«, zamolio sam Kennetha Framptona da napiše uvodni tekst. Frampton je vrlo precizno dijagnosticirao da je utjecaj Rema Koolhaasa i arhitekata koji su izašli ispod njegove »kabanice« vrlo prisutan u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi, bez obzira na to što Koolhaas nikada nije bio u neposrednom dodiru s hrvatskim arhitektima.

Nizozemska arhitektura je 90-ih godina bila vrlo inspirativna za hrvatske mlade arhitekte, koji se nisu priklonili radikalnom postmodernizmu. Rad Koolhaasa i nizozemske škole prihvatili su kao drugu modernu, kao arhitekturu »bez dogme«.

Vjerojatno je i niz godišnjih seminara »Okviri metropole« utjecao na generaciju mlađih hrvatskih arhitekata, koji su se kroz taj tip edukacije upoznali s nizozemskom arhitekturom.

Kako objašnjavate to što rezultati tog seminara, »Okviri metropole«, i naročito radionica »Male promjene« nisu iskorišteni u planiranju razvoja grada Zagreba?

- Berlage je istraživački institut i izravna implementacija strategije za urbani razvoj nije naša prva zadaća. Međutim, u mnogim sredinama u kojima smo radili slična istraživanja te definirali strategije razvoja, upravo se to dogodilo.

Na primjeru grada Zagreba ispitivali smo hipotezu da tranzicijsko planiranje mora biti radikalno drugačije od socijalističkog povijesnog modela. Nažalost, hrvatska stvarnost pokazuje upravo suprotno te su diskusije o ulozi planova i planera, investitora, lokalne administracije i civilnog društva još pod dubokim utjecajem nekih prošlih vremena.

Radionice »Okvira metropole « su već sredinom devedesetih odgovorile na ta pitanja kroz kreiranje suvislih i prihvatljivih scenarija te strategija razvoja Zagreba.

Projekti iz radionice »Male promjene«

S pedesetak projekata koji su proizišli iz radionice »Male promjene« mogli su se zapušteni, urbano nedefinirani dijelovi grada Zagreba bitno promijeniti, i to s vrlo skromnim proračunom.

Radilo se o projektima za javne prostore kao što su zapuštena dvorišta, tramvajske i autobusne stanice, dječja igrališta. Već smo tada ukazali na činjenicu da se provedba tih projekata neće dogoditi kroz nereformiranu administraciju.

Možda je tada bilo malo prerano ili, paradoksalno, prekasno za ono što smo pokušali dokazati: da se treba fokusirati na malo, a ne na veliko, na javno, umjesto na privatno, na siromašne članove zajednice, a ne na bogate.

Naše »Male promjene« su ipak indirektno doživjele svoju punu realizaciju, ali u Tirani, uz podršku karizmatičnog gradonačelnika Edija Ramu, slikara koji spaja svoje umjetničko iskustvo s političkim kako bi radikalno unaprijedio najzapušteniju europsku metropolu.

Znači li to da smjer promjena praktički ovisi o jednoj osobi koja je na dovoljno jakom položaju, kao što je to i kroz povijest bilo?

- Ne neizbježno, ali za kvalitativni skok, za istinsku promjenu na bolje, morate imati partnera za dijalog i on bi trebao biti na dosta visokom intelektualnom, konceptualnom i političkom nivou da bi se, kao to Koolhaas kaže, akumulirala »iznenađujuća inteligencija« između
arhitekata, političara i investitora.

Tržišna logika nije održiva

Predstavljajući nedavno Berlage u Zagrebu postavili ste pitanje: »Tko danas gradi gradove?« Koji bi bio Vaš odgovor?

- Danas se svi slažu da bi razvoj gradova trebao biti održiv, a teorijske diskusije o održivosti gradova odvijaju se u trokutu između ekonomskog, društvenog i ekološkog razvoja. Ako je, na primjer, gradonačelnik jako zainteresiran za ekonomski razvoj, onda bi gradska administracija trebala razumjeti odnose ekonomskog i društvenog, kao i ekonomskog i ekološkog razvoja.

U Hrvatskoj, kao i u većini tranzicijskih zemalja, postoji dominantno shvaćanje da će samo tržište biti u stanju pokrenuti razvoj gradova. Naša najnovija istraživanja, osobito na primjeru gradova istočne Europe te Kine, bitno dovode to uvjerenje pod znak pitanja, a osobito ako suvislo definiramo koncept održivosti.

Tržišna logika jednostavno nije dovoljna za suvislo promišljanje razvoja gradova.

I da konačno odgovorim: grad gradi dogovor između svih »igrača« u procesu razvoja, gdje je utjecaj civilnog društva, prema našem iskustvu, više nego neophodan. To je dogovaranje bitno pod utjecajem stupnja demokratizacije društva: što je taj stupanj viši, to je dogovaranje duže, kompleksnije i u njemu sudjeluju svi segmenti koji sudjeluju u društvenoj produkciji.

Što je stupanj demokracije niži, to je dogovaranje brže te često ima samo jednog »pobjednika«. Posljedice takvog razvoj obično nisu održive, a često mogu biti i katastrofalne, obično po društveni ili ekološki kontekst.

Nužnost održivoga razvoja

Projekt »Novi svjetionici hrvatskog Jadrana« se upravo temeljio na održivom razvoju. Čini li Vam se da se takav koncept pokušava primijeniti kada je riječ o obali?

- Rekao bih da postoji barem teoretski pozitivno ozračje, unatoč velikom pritisku i stranog i domaćeg kapitala za izgradnju na obali. Svijest o neophodnosti dogovora polako prevladava, ne samo na tih sedam lokacija na kojima smo radili u zadnje dvije godine.

Definitivno postajemo svjesni vrijednosti prostora kao hrvatskog fundamentalnog resursa, koji ne smijemo potrošiti, ali isto tako moramo biti svjesni nužnosti održivog razvoja, koji će predstaviti sadržaje koji neće biti isključivo monoturistički.

Možda je pomalo naivno očekivati da će globalne turističke korporacije zaista rabiti koncept održivog razvoj na našoj obali, ali već i pomalo bizarne vijesti o angažmanu Daniela Libeskinda za projekte Orco grupe na Hvaru govore o promjeni stanja svijesti.

Vrlo uspješan model koji sudionike u procesu razvoja obale »tjera« na dogovaranje je i metoda javno-privatnog partnerstva. U ovim, u Hrvatskoj nažalost još ne razvijenim procesima dogovaranja sudjeluje investitor, koji zastupa interese tržišta, i lokalna administracija, koja bi trebala zastupati javni interes. Oni se na određeni način »moraju« dogovoriti.

Kada imamo situaciju kao što je to slučaj s tvornicom u Dugom Ratu, gdje je lokacija "jednostavno" prodana Landmarku, globalnom financijskom divu, onda razgovora i dogovora više nema, ili je bar utjecaj civilnog društva i lokalne zajednice bitno smanjen.

Zato bi trebalo, gdje je god to moguće, razvijati obalu kroz model javno-privatnog partnerstva, a ne ju prodavati, gotovo gubeći mogućnost definiranja razvoja osim kroz zastarjele, tradicionalne urbane planove.