OBEĆAJ PA ZAVLAČI

Umjesto u obećanom prostoru našli se pred zaključanim vratima

Već dvije godine Akcija mladih Omiš (AMO) čeka da se useli u prostor koji im je obećan

Piše: Pero Livajić / Večernji List
Izvor: Večernji List

Uvjereni kako je sigurno njihov, što im je potvrđeno u Poglavarstvu, skupljali su sredstva i dogovarali različite aktivnosti, a onda su im prije dva dana jednostavno rekli da su se malo zeznuli i kako im je nada potpuno neosnovana.

Zbogom poslije izbora

- Kad smo osnovali udrugu uoči prošlih lokalnih izbora, gradski su nas čelnici tapšali po ramenima. Pozivali su nas na razgovor i odmah su nam ponudili prostor za rad. Isticali su nas kao primjer dobrog odnosa vlasti prema mladima. Ali, čim su izbori završeni, ti ljudi koji su zadržali ista vodeća mjesta, zaboravili su nas - razočarano kaže čelnik AMO-a Dean Lelas.

Sredinom 2006. predan im je i ključ napuštenog atomskog skloništa u Ulici Četvrti Vrilo 2. Bili su presretni, ali radost je kratko potrajala.

Zaboravni poteštat

- Počeli su nas zavlačiti i izmišljati razloge zbog čega nismo smjeli unutra. Najprije zbog loše struje, pa se pokvarila kanalizacija. I tako mjesecima - ogorčeno govori Ivan Jurčić, zamjenik predsjednika. Točku na "i" postavio je Ivan Škaričić, općinski poteštat.

—  Kazao nam je da prvi put čuje za nas! Nakon što smo se prije susreli desetak puta i primili obećanja o pomoći i uređenju prostorija - ljutit je Lelas.

U nesuđenom podrumu zgrade, idealnom za nekakav komercijalni sadržaj, AMO je namjeravao volonterski organizirati koncerte, likovnu radionicu, informatičke tečajeve...

Čelnici AMO-a Dean Lelas. Ivan Jurčić i Pere Raljević ispred nesuđenog prostora

Koncerti i radionice umjesto kladionica i kafića

U kroničnom nedostatku gradskih organizacija mladih AMO je pod Mirabelom predstavljao ugodno osvježenje u lipnju 2006. godine, kada je udruga osnovana na inicijativu skupine omiških srednjoškolaca i studenata.

Stotinjak članova postavilo je za cilj djelovanja niz raznovrsnih aktivnosti kojima su namjeravali upotpuniti život vršnjaka kojima je dan na utoku Cetine uglavnom počinjao i završavao u kafićima i brojnim kladionicama.

U programu rada naveli su priređivanje sportskih natjecanja, kulturnih događanja, glazbenih koncerata, učionica informatike i računarstva, likovnih tečajeva, ekoloških akcija, stručnih seminara i predavanja.

Nažalost, kao i druga srodna neprofitna društva, zakočili su ih nedostatak prostora i novca.