KAKO RIBARI ŽIVE DANAS?

Nekada je girica bila na cijeni, pa se ako prodaš 20-30 kašeta već moglo bit u plusu. A sada je ta riba po pet kuna

Piše: Ivan Kaštelan / Plan B
Izvor: Plan B

- Nekada je girica bila na cijeni, pa se ako prodaš 20-30 kašeta već moglo bit u plusu. A sada je ta riba po pet kuna. Isto kao i srdela, sa sto ulovljenih kilograma mogla je obitelj cijeli tjedan živjeti, a sada s tom količinom zaradiš 1000 kuna, šta nije dovoljno ni za pokrivanje osnovnih troškova.

Mi nekako guramo jer je cijela obitelj uključena u posao. Sami smo na koči, popravljamo mreže, imamo dva maloprodajna mjesta, ali od isplovljavanja od prodaje, potrošimo čitav dan. Nema tu radnog vremena.

Uništavaju ih veli preprodavači ribe, koji cijenu oblikuju prema ponudi.

- Sve bi bilo lakše kada bi imali svoju otkupnu stanicu. U Italiji imaju 'mercato', dođeš nakon ulova i sigurno ti je da ćeš prodat ulovljeno. Cijena ribe je određena zakonom, pa se za inčun dobije za naše prilike nezamislivih 10-20 eura ovisno o veličini. U nas ni inčun najbolje klase ne ide preko jednog eura. A Talijani su sigurni da će ako nema onih koji će licitirat za njihov ulov, ribu po unaprijed određenoj cijeni otkupit država za bolnice, umirovljeničke domove, škole i sl.

Kod nas se u novootvorenoj otkupnoj stanici u Rijeci, plaća uništavanje ribe koju ne uspiješ prodat. I onda se netko čudi zbog čega im ribari ne donose ulov.
 

Iako u javnosti prevladava uvjerenje kako se s brojnim onečišćenjima i izlovljavanjem smanjuje količina ribe koja obitava u našem moru, Petrići uvjeravaju u upravo suprotno. Oni uhvate količinski više ribe, no puno manje zarade nego prije zbog nametnutih troškova.

Prije nekoliko godina velike količine oslića i trlje pojavile su se u Jadranu, dok su raža i grdobina primjetno nestale. Zbog sve većeg broja brodova primjećuju i kako su škampe koji ulove sve manje, jer se delikatesama ne dopusti da narastu ni do približno idealne veličine.

- Kada uhvatimo veliku količinu plave ribe, dajemo ih tvornicama za preradu,  no to se dogodi jako rijetko. Iako se posljednjih godina udvostručio broj brodova, tvornica za preradu ribe je i dalje malo. Od njih 15-ak koje su postojale prije rata 90-ih, ponovno su otvorene samo one u Postirama, Rovinju i Zadru.

A kako drugi znaju koristit ono što je naše, dokazuje “Neptun” iz Komiže kojeg su kupili Srbi, koji ribu ljeti krcaju u šlepere i  odvoze u svoja postrojenja u blizini Beograda kojeg potom pakiraju kao “Jadransku ribu”. Da države daje poticaje, moglo bi to raditi i lokalno stanovništvo.

Ono po čemu su u Italiji još dodatno stimulirani je i ribarski materijal.

- Prije 5-6 godina sav materijal kupovali smo ili naručivali od susjeda. No od kada se povećao broj brodova i domaće tržište se probudilo. U Biogradu proizvode mreže koje su kako svjedoče svi ribari kvalitetom u rangu najboljih inozemnih proizvođača. Sve uvezeno je ipak skuplje. Evo prije nekoliko dana  hitno mi je trebalo malo konca za mreže. U Splitu sam ga platio 100 kuna, isti taj u Zadru košta 70, a u Anconi ga bez problema nađete i za manje od 50 kuna.

Još jedna od obaveza koja zagorčava život ribarima je – administracija.

- Svaki dan trebamo se baviti papirologijom. Svi moraju biti prijavljeni, PDV plaćen, posada osigurana. Primjerice, kada dođemo s ulovom, u roku 48 sati faksom je potrebno u ribarsku upravu poslati podatke o vrsti i količini ulovljene ribe, da bi oni to proslijedili u Zagreb.

Modernizacija ribarske flote

Nadležno ministarstvo prije dvije godine pokrenulo je program koji za cilj ima modernizirati ribarsku flotu. U njemu država sudjeluje s 30 posto poticajnih sredstava, te u subvenciji kamatne stope od dva posto. Rok za otplatu kredita do 20 milijuna kuna je 15 godina, uz prve dvije godine počeka.

Nakon talijanskih “svemirskih brodova”, i domaći ribari mogu uvođenjem novih tehnologija i sigurnijom plovidbom postati konkurentni na Jadranu.

Korist od ovog programa je višestruka jer se njime potiče i razvitak manjih domaćih brodogradilišta, te proizvođača ribarske opreme. No, pritom se po svemu sudeći nije mislilo na male obiteljske ribare, već samo ozbiljne igrače.

- U startu moraš imati 200 tisuća eura pologa, što i nije najveći problem, on se pojavi tek kada je vrijeme da kredit treba počet vraćat.  Za vagon ribe se dobije u prosjeku 80 tisuća kuna, a tim brodom se godišnje može zaraditi cca. 2,5 milijuna kuna. To je dakako bez svih dodatnih troškova, ako vremenske prilike budu idealne i ne bude kvarova na opremi.

Za male brodare to je prevelik rizik, a razumijem da to odgovara tvornicama poput Sardine. Ako kredit i propadne, neće hipoteka sjest na privatnu imovinu onog tko se odlučio na brod – upozorava na greške aktualnog programa Tihomir Petrić, napominjući:

Za takav brod u startu moraš imat stručne osobe s iskustvom, i radit svakodnevno na lokacijama poput Jabuke ili Blitvenice po 300 dana godišnje.

Kupiti brod je najlakše ...