U SUSRET SPLITSKOM KONCERTU IRON MAIDEN

Prašnjavi libri Željezne Djeve

Neupućena javnost heavy metalce najčešće doživljava kao pripite, polupismene bikere koji vrijeme između dvije kavanske tučnjave krate prizivanjem Sotone i žrtvovanjem djevica. Kao i sve predrasude, tako je i ova potpuno promašena i kriva!

Piše: Ante Čikotić Chiko

Do grla utopljena u taj koktel klasične književnosti i nekonvencionalne filozofije je i poetika najvećeg teškometalnog sastava otkad postoji bubnja i distorzije, Iron Maidena.

S obzirom da će ti stari kosijaneri ovo ljeto posjetit naš Poljud u sklopu svoje 'Somewhere Back In Time' turneje, protresti ćemo klasičnu (i definitivno najbolju) fazu njihove diskografije koja čini okosnicu te aktualne, pomalo nostalgičarske, 'the best of' turneje, u potrazi za librima koji su od šačice dugokosih Engleza napravile glazbenu instituciju veću od života.

 
IRON MAIDEN (1980.)

Malo je sastava koji se mogu pohvaliti sa ovako dobrom nastupnom pločom. Od 'Prowler' i 'Running Free', preko 'Charlotte The Harlot', pa sve do finala sa 'Iron Maiden' na eponimnom debi albumu ovih teškometalnih ikona nema niti jedne prosječne, a kamo li, sačuvajbože, loše pjesme.

Najviše pažnje svojom kompleksnom ritmičkom i melodijskom  strukturom ipak plijeni epska 'Phantom Of The Opera' koja je nama u kontekstu ove priče jako bitna, s obzirom da je inspirirana romanom 'Le fantome de l'Opera' ('Fantom Opere', Jutarnji list, Zagreb, 2004.) Gastona Lerouxa (1868. – 1927.).

Kuriozitet je znati da su Maideni uglazbili taj klasik avanturističke literature gotovo cijelo desetljeće prije nego je Andrew Lloyd Webber upropastio cijeli koncept pretvorivši ga u turboljigavi broadwayski mjuzikl.

KILLERS (1981.)

Teško će te pronaći bolju inspiraciju za heavy metal pjesmu od krvlju i mistikom natopljene priče 'The Murders in the Rue Morgue' ('Umorstva u ulici Morgue i druge priče', Večernji list, Zagreb, 2004.) iscijeđene iz pera alkoholom razbivenog Edgar Allan Poea (1809. – 1849.), čovjeka koji je stravu i užas pretvorio u umjetnost.

Stoga ne iznenađuje što je upravo za tom pričom Steve Harris, lider i spiritus movens Iron Maidena, posegnuo u čak dvije pjesme na njihovom drugom albumu, istoimenoj 'The Murders in the Rue Morgue’ i nenadhebivo žestokoj ‘Innocent Exile'.

THE NUMBER OF THE BEAST (1982.)

Dolaskom Bruce Dickinsona u band, Iron Maiden se od jamesdeanovsko-punkerskih tema sukoba sa zakonom i buntovništva bez razloga, sve više okreću prema sirenskom zovu mistike i okultnoga.

Vidljivo je to već u pjesmi 'Children Of The Damned' u čijim temeljima leži užasavajuća znanstveno-fantastična novela John Wyndhama (1903 – 1969) 'The Midwich Cuckoos' o rađanju diabolične djece unutar spleta neobjašnjivih okolnosti koje su bez vidljivog razloga, u maniri horror klasika 'Djeca kukuruza', zgromile malo, pristojno englesko selo Midwich.

S druge strane, od potpunih ignoranata i neznalica okarakterizirana kao sotonistička, naslovna pjesma Dickinsonovog debija sa Iron Maidenom 'The Noumber Of The Beast' je ustvari  inspirirana poemom 'Tam o'Shanter' Roberta Burnsa (1759. – 1796.) u kojoj, unatoč tome što je napisana davne 1790. ima više seksa, alkohola i rock 'n' rolla nego u cjelokupnim biografijama uberrockera Rolling Stonesa i Led Zeppelina zajedno.

PIECE OF MIND (1983.)

Eh, na ovom albumu ima više knjiga nego što ih se nalazilo na policama Aleksandrijske biblioteke!

Stvar 'Where Eagles Dare' je tako inspirirana istoimenim filmom i pričom autora Alistair MacLeana (1922. – 1987.); 'Revelations' otvara citat iz 'English Hymnala' engleskog pisca, novinara i filozofa Gilbert Keith Chestertona (1874. – 1936.); himnična 'The Trooper' obilato posvaja dijelove poeme 'The Charge Of The Light Brigade' Alfreda Tennysona (1809. –1892.) , a 'To Tame A Land' je teškometalna interpretacija sage o Dini ('Dina – prva knjiga: kronika Dine', Izvori, Zagreb, 2004.; 'Mesija Dine' Izvori, Zagreb, 2004.; 'Djeca Dine' Izvori, Zagreb, 2005.; 'Božanski car Dine – četvrta knjiga kronika Dine', Izvori, Zagreb, 2007.),  kultnog znanstveno-fantastičnog ciklusa iz pera Franka Herberta (1920. – 1986.).

Mora da su Maideni uistinu puno čitali u vrijeme snimanja ovog albuma…

POWERSLAVE (1984.)

Samuel Taylor Coleridge (1772. – 1834.) u književno-povijesnim će analima ostati zabilježen kao autor najljepših stihova ispjevanih na engleskom jeziku. Riječ je ustvari o opijumskom snu kojeg je stari majstor čarolijom riječi uspio pretočiti u prekrasne pjesničke slike zarobljene u poemi 'Kubla Khan'. Uz vizije inducirane opijumom, metalce je njegovu opusu privuklo i cijelo mnoštvo čudnovatih bića, ukletih brodova, vampirolikih nimfomanki i prelijepih djeva izgubljenih u mističnim krajobrazima.

S fanovskim klanjanjem najdalje su pak otišli Maideni koji su Coleridgeovu najpoznatiju poemu 'Rime Of The Ancient Mariner' pretvorili u četrnaestominutni (sic!) teškometalni ep koji uz Dickinsonove vokalne egzibicije, tutnjavu gitara, jecanje galebova, šum mora i škripu jarbola sadrži glazbenog materijala za barem pet zasebnih pjesama.

LIVE AFTER DEATH (1985.)

'That is not dead
Which can eternal lie
Yet with strenge aeons
Even death may die'

Mislili ste da će Hariss i ekipa na naslovnicu svog prvog 'živog' album ovako zombijskog naslova staviti neki citat ukraden iz Romerovih filmova ili knjiga Stephena Kinga? E, pa sva sreća da se niste okladili u to!

Ne gube oni vrijeme na te turbokomercijalne trivijalnosti, njima je puno miliji lik & djelo po mom osobnom sudu totalno poremećenog H. P. Lovecrafta (1890. – 1937.), čovjeka koji je dokazao da horror priče mogu biti napisane u skladu sa svim estetskim i sadržajnim uzusima 'ozbiljne' književnosti.

Upravo od njega su i posudili citat koji na omotu jedne od najboljih 'live' ploča u povijesti rock 'n' rolla krasi nadgrobni spomenik upravo probuđenog i gadno napižđenog Eddia (maskota i svojevrstan trademark banda koji prolazi kroz niz inkarnacija na naslovnicama ama baš svakog Iron Maiden albuma, op.a.).

SOMEWHERE IN TIME (1986.)

Iako naslov pjesme 'Stranger In A Strange Land' asocira na istoimeni SF klasik Roberta A. Heinleina, kao inspiracija za ovu ploču, sudeći po referencama na omotu i aliensko-terminatorskom Eddieu koji krasi istoga, vjerovatnije je poslužilo jedno drugo remek djelo znanstveno-fantastične literature, kultna priča 'Do Androids Dream Of Electric Sheep?' ('Blade Runner – Sanjaju li androidi električne ovce?', Zagrebačka naklada, Zagreb, 2000.) iscjeđena iz pera legendarnog Philip K. Dicka (1928. – 1982.).

SEVENTH SON OF THE SEVENTH SON (1988.)

Konceptualni albumi su najzahtjevnija forma rock produkcije. Svaka pjesma na ploči mora graditi svoj vlastiti dojam bez da se previše udalji od središnjeg koncepta koji se obrađuje po dobro poznatim dramskim 'uvod-zaplet-vrhunac-rasplet' pravilima.

Zahtjev za glazbenom kompetentnošću i tekstualnom zrelošću se u takvim uvjetima nameće sam od sebe, tako da ne iznenađuje činjenica da su se mnogi rock velikani okliznuli na ovom skliskom terenu. Mnogi, ali ne i Iron Maiden.

Spretno su posegnuli duboko u opus Orson Scott Carda (rođen 1951.) isčupavši iz njega priču o sedmom sinu sedmog sina oko čijih se natprirodnih moći brutalno bore sile svijetla i tame, sazidavši oko nje glazbeni esej koji snagom nota diskutira o temeljnoj filozofsko – religijskoj dvojbi: vječnom antagonizmu dobra i zla.

'Seventh Son Of The Seventh Son' ne samo da je najuspjelija ploča starih kosijanera, nego je i jedan od najboljih rock albuma ikad snimljenih.

Šteta što je to bio labuđi pjev klasične postave Iron Maidena. Iako su nakon njegova odlaska snimili još dva solidna albuma prije nego je i Dickinson skupio fagote i zalupio vratima, odlazak Adriana Smitha bio je nož kroz srce kreativno iscrpljenom bandu. Ali to je ipak jedna sasvim druga priča o kojoj na aktualnoj turneji na sreću nećemo čuti ni riječi.

Otkrit ću vam samo da unatoč svom mračnom početku i taj dio sage o Iron Maidenu ima sretan kraj s obzirom da su se i Dickinson i Smith nakon mnogo godina lutanja ipak vratili u band čijoj drugoj mladosti ćemo i mi svjedočiti 10. kolovoza na Poljudu.