Nedjelja, 14 Rujan 2008
 Žvaka san kruv i murtadelu na hotelskoj teraci, te zamišljeno promatra punu puncatu plažu. Gradac je pod invazijon Čeha i Slovaka u posezoni, ili šta bi oni rekli - mimo sezony. Sinoć, kad smo bili vanka, iz brojnih kafića na promenadi Gradca odjekivala je heterogena muzička ponuda: od karaoka na strane pisme, priko Miše Kovača do tvrdih narodnjaka. Jedan se genijalac dobro sitija pa je pustija CD sa češkin pop-hitovima. Svi su mu stolovi bili zauzeti. Posezona je inače uspila, barenko na Makarskoj rivijeri, najviše zato šta su prve dvi šetimane devetoga miseca bile ovako lipe. Šteta šta dolaze kiše. Papučica me turnila nogon ispod stola i šapnila: "Vidi, ova nosi borosane! Ajme, vratila me u 1985.godinu, kad san ovde bila ka curica...", piše dugorački zet Robert Pauletić o svojim doživljajima iz dalmatinskog hotela u kojem kao da je stalo vrijeme ...GRADAC: POSEZONA JE USPILA, ČEŠKI EURI IDU U MAĐARSKU
Borosany mimo sezony
Možda ja nisan normalan, ali borosane na lipoj curi više me napaljuju nego 'manolice' od tri iljade dolari. Da pitan konobaricu di ih je nabavila?
Piše: Robert Pauletić / Slobodna Dalmacija Izvor: Slobodna Dalmacija
Hotelska konobarica, zgodna mlada crvenokosa, okolo je gurala kolica u seksi plavin borosanama, postolama koje nisan vidija još od mladosti, ako se ne računa Nina Violić. Borosane su bile nove novcate, na prepoznatljivi visoki tak.
Možda ja nisan normalan, ali ovakve postole na lipoj curi više me napaljuju nego «manolice» od tri iljade dolari. Da pitan konobaricu di ih je nabavila?
Crvenokosa cura u borosanama i prijeratna kolica na terasi hotela "Labineca"
Partijska kolica
Cura je vridno skupljala pijate sa susidnoga stola i stavljala ih na arhetipska kolica s kotačićima koja ste nekad mogli vidit u svakome našen jadranskon hotelu. Izlizana metalna ručka za guranje i tri nivoa drvenih polica s luksuznin prelivima svitlije i tamnije kafene. Kotačići su isti oni ka u bolnici na pomoćnin ležajevima.
Prizor je bija za zapivat: "Jugoslavijo, Jugoslavijo". Ova kolica su, ja bi reka, ovde u službi ne od 1985., nego od Petog kongresa CKSKJ. Hrabro se conkulaju desetljećima. Kad je mala Papučica doručkovala ovde s pokojnin ocen u lito osandeset pete, ista ova kolica odnila su njen pijatić s maslon i marmeladon.
I evo ih sad opet! Razlika je samo u tome šta je doručak nekad bija od 6 do 8 ujutro (tada se, sićan se ja nikad ne bi uspija na vrime dignit), a sad je od 7 do 10 uri, šta je ipak humanije.
Kad smo se vraćali u sobu, Papučica, dica i ja skupa smo u liftu zapivali pismicu: «Mjau, mjau, čuješ li zov, mjau, mjau, dođi na krov!» Bija san odlične volje, naši stari hoteli uvik me ispune toplinon, a sad san još za žuntu vidija i borosane. Ugođaj mi nije pokvarilo ni to šta je u sobi bila razbijena kutija od air-conditiona.
Sinoć kad smo legli, vrtili smo se uru-dvi po posteljama, kuvali ka škampi i vatali arju, dok nisan zva recepciju, pa su poslali meštra, Bosanca.
«Evo, rođak!», riješija je čovik problem: «Samo makneš kutiju i ladi ko frižider«. Ostavija mi je i kacavidu, ako oću šta micat ih popravljat. Sad je, umisto poklopca, na air-conditionu bija otvoren splet žica, i nisan tija ništa barkat. Oću, da me ubije struja! Čovik je ostavija lađenje na najjače, pa je puvala ledara, do ujutro smo se svi priladili.
Česi došli na "ubytovanie"
Cili hotel "Labineca" malo je retro, ka i puno naših hotela uz obalu. Turistički socijalizam sa ljudskin likon. Foaje je, doduše, u mramoru, šta je uvik u modi, ali crvene plišane fotelje tribalo bi radikalno redizajnirat, a koltrine, vjerojatno od «Velane», došle su s istin dobavljačen kad i ona kolica s terace.
Simpatična teta na šanku s pićima, stara škola, ima frizuru i uniformu tipo osandesete, i okladija bi se da se zove Zdravka ih Višnja.
Kad bi me, međutim, ovde u hotelu napala bradikardija, siguran san da bi mi teta Zdravka pomogla bolje i efikasnije nego, recimo, mlade seksi konobarice u "Lava".
U Titovo doba hotelijeri ništa nisu prepuštali slučaju. Onda je osoblje još imalo vrimena za emocije i ljudsku rič, znali su se i sprijateljit s gostima. Bili su nekako sritniji, nisu ih jebavali strani imperijalisti ka danas, kad je većina konobarica po hotelima puna gorčine, s lažnin smiješkon ili jednostavno musava...
Popija san u tete Zdravke jednu chivas-colu i platija sasvim modernih 47 kuna.

Hotel je krcat Čeha i Slovaka, i oni šta su pisali da nan naši «pani» neće doć na «ubytovanie v Chorvatsku», jer da smo in se nešto ka zamirili, nisu bili baš dobri prognozeri.
Česi su za razliku od mene, šta san platija punu cijenu za sobu, iljadu kuna za noć, bili pametni i manje lini, pa su rezervacije učinili priko interneta, s velikin popustima.
«Interesantno da Česi ne idu priko čeških agencija, nego priko njemačkih!», objasnila mi je šefica recepcije.
«Kako onda? Idu prvo u Njemačku, pa dođu ovde?», glupo san pita.
«Ma ne», nasmijala se žena: «To su sve osobni aranžmani, većinon dođu autima. Samo interneton rezerviraju sobe u povoljnijoj agenciji.«
Vlasnik «Labinece» je Mađar, koji ima hotele i u Stonu i u Jelsi. Nisan tija ništa pitat kakvi je gazda. A kakvi će bit? Nevirujen da je ka Khuen-Hedervary, ali ipak...
Lipi bili hotel, nekad ponos Makarske rivijere, danas je dil mađarske rivijere. Gradija ga je naš radni narod, a sad češki euri priko njemačke agencije idu u Mađarsku.
|