EKSPEDICIJA "CORDILLERA VOLCANICA" 2008. (1)

TROJICA SPLIĆANA I JEDAN DUBROVČANIN PRVI SU HRVATI KOJI SU SE POPELI NA CORPUNU, NAJVIŠI VULKANSKI VRH U PERUU

Na suhim obalama slanog jezera

Tisuću kilometara truckanja autobusom od peruanske prijestolnice Lime do milijunskog "Bijelog  grada" bez ijednoga prometnoga znaka, te "visinske pripreme" na jezeru koje je splitske penjače dočekalo s puno soli i bez kapi vode

Piše: Frane Bebić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Ekspedicija je nazvana "Cordillera Volcanica "jer se tako naziva i lanac vulkana na jugu Perua, a upravo je nekoliko tih vulkana bilo cilj ekspedicije: El Misti (5821 m), Chachani (6075 m) te najviši - Coropuna (6425 m). Članovi ekspedicije za sobom već imaju osvojene najviše planinske vrhove Južne i Sjeverne Amerike - Aconcaguu (6962 m) u Argentini, te Mt. McKinley (6194 m) na Aljasci.

Četvorka je odlučila poduzeti ovu ekspediciju i popeti se prije svega na Coropunu jer je riječ o vrlo rijetko posjećivanome mjestu (petnaestak ljudi godišnje) na koje hrvatska noga još nije kročila, planini vulkanu koja je do 20. stoljeća u tim krajevima smatrana vrhom svijeta.

Uspješno okončana ekspedicija, koja je, uz penjanje, uključivala i posjet dvama najdubljim kanjonima svijeta: Colca (- 3500 m) i Cotahuasi (-3600 m), te jezeru Titicaca i čuvenom Machu Picchuu, svetom gradu Inka, trajala je mjesec dana.

Udaljeni 11.000 kilometara i dvadesetak sati putovanja od rodnog Splita, nalazimo se u vlažnom zraku noći Lime, 10-milijunskoga glavnoga grada Perua. Iako je ovdje sada zima, temperatura se ne spušta ispod petnaestak stupnjeva, uglavnom zahvaljujući blizini ekvatora i tihooceanskoj klimi ove južnoameričke države. Osnaženi za nas ipak svježim zrakom, teglimo crvene torbe (zovemo ih "krmače", jer nisu ništa lakše) od taksija do taksija, pa sve do autobusnoga kolodvora, gdje kupujemo kartu za grad Areguipu.

Naše odredište još je uvijek daleko: čeka nas 1000 kilometara truckanja cestom zvanom "Panamericana" u smjeru juga. Da ne bismo bespomoćno tumarali Arequipom, otvaram Lonely Planet i pronalazim telefonski broj prihvatljivog smještaja u jeftinijoj klasi. Vrlo smo brzo shvatili da od dogovora na engleskom neće biti ništa. Stoga, nakon nekoliko minuta prelistavanja fraza španjolskog, naoružan samopouzdanjem, nazivam isti broj i - nakon desetominutnog "motavanja" pred telefonom i prolaznicima - svojim "španjolskim" uspijevam riješiti nam noćenje.

Nakon cjelonoćnog putovanja luksuznim autobusom, svitanje dana dočekujemo još uvijek prikovani uz sjedala, dok nas stjuardesa poslužuje kavom i doručkom. U ovom se trenutku pomalo odvajamo od oceanske obale i, polako se penjući prema gradu Arequipi, uvlačimo u subpustinjske krajeve od nas nešto južnije Atacame, najsuše pustinje na svijetu.

Arequipa

Arequipa je milijunski grad smješten podno vulkana El Misti i Chachani, koji su među ciljevima naše penjačke ekspedicije. Naziva ga se i "bijelim gradom", za što postoje dva oprečna objašnjenja: ovaj grad, čije je uže središte pod zaštitom UNESCO-a, izgrađen je od prirodnog materijala - silara, bijelog poroznog kamena vulkanskog  podrijetla. Drugo tumačenje kaže da je takav nadimak dobio jer su ga utemeljili španjolski osvajači prije pet stotina godina u potrazi za prijestolnicom Inka - Cuscom.

Osim impresivnih katoličkih crkava, samostana i katedrala koje potvrđuju religioznost ovog naroda, arhitekturu grada simboliziraju niske zgrade, s najviše dva kata. Razlog ovoj niskogradnji su česti potresi potaknuti aktivnostima okolnih vulkana.

Promet u gradu nešto je što traži navikavanje: osobni automobili gotovo se ne koristi, nema ni jednog prometnog znaka, a vidjeli smo samo pet-šest semafora. Grad je replavljen taksijima, isključivo modela daewoo tico, što je vjerojatno jedan od tragova desetogodišnjeg režima Alberta Fujimorija, kontroverznog peruanskog predsjednika japanskog podrijetla koji je svoju političku karijeru završio 2000. godine bijegom u Japan. Vozači se dogovaraju sirenama. Općenito, i taksiji i autobusi imaju dvije vrste sirena: jednu za komunikaciju u prometu, a drugu, zavijajuću, koriste kako bi skrenuli pozornost potencijalnim klijentima. Tako od ranih pet sati ujutro cijeli grad postaje jedna klasična simfonija.

U užem centru grada nalazi se čuveni samostan Santa Catalina. Utemeljila ga je bogata udovica Maria de Guzman 1580. godine, a njime su upravljale časne sestre, iako im taj naziv u samim začecima i nije baš pristajao. Naime, za časne sestre primane su samo kćeri bogatih španjolskih obitelji koje su morale sa sobom donijeti i dio obiteljskoga bogatstva. Život u samostanu bio je nadasve raskošan - sestre su imale i po četiri sluge, vlastite kuće, a često su pozivale glazbenike kako bi im priređivali veselice. Neskroman život prekinuo je papa Pio 9. 1871. godine poslavši sestru dominikanku Josefu Cadenu da uvede red u samostan. Ona je nakon dolaska raspustila sluge, a cjelokupno samostansko bogatstvo poslala u Europu.

Arequipa čuva i priču o mumiji Juaniti - "ledenoj djevici". Riječ je o 13 godina staroj djevojčici koja je žrtvovana vulkanu Ampato (udaljenom 70 kilometara od Arequipe) još davne 1440. godine i zakopana u grobu na rubu kratera. Budući da je aktivnost vulkana utihnula, na mjestu groba nastupio je vječni snijeg i led. Godine 1995. grob je posve slučajno otkriven, kad je susjedni vulkan Sabancaya svojom erupcijom otopio snijeg s vrhova Ampata i potresom razbio grob iz kojega se Juanita skotrljala u krater usnulog vulkana. Mumija Juanita čuvena je po izuzetnoj sačuvanosti, a glavu još uvijek krasi nježna kosa i glatko lice. Smještena je u muzeju Universidad Catolica de Santa Maria i čuvana u izoliranim uvjetima, na temperaturi od -19.5°C.

Laguna Salinas

Naša penjačka ekspedicija započinje aklimatizacijskim izletom na obalu Lagune Salinas, slanoga jezera na 4200 metara visine, koje se nalazi u vulkanskom zaleđu Arequipe. Budući da je zima, koja je za ove krajeve sušni dio godine, nakon tri sata vožnje prašnjavom makadamskom cestom ne zatječemo ništa drugo do sol bez kapi vode. Na obali tog jezera veličine Buškoga blata izgrađena su naselja ljudi koji se bave preradom i prodajom soli. Danas na ovoj visini kamioni voze bez većih teškoća, pa su trgovina i prijevoz prilično olakšani, ali kad bismo se vratili niti stotinu godina unatrag, ovdje bismo vidjeli karavane ljama i alpaka nakrcane solju na 40-dnevnom putu k amazonskim prašumama. Tamo bi se sva sol zamijenila kukuruzom, rižom i lišćem koke, te bi se istim putem i jednako dugo putovalo natrag.

Prvi prelazak preko 4000 metara visine potiče nas na svjesno disanje. Razlog je manjak gotovo trećine zraka, pa je manje i ugljikova dioksida u krvi, plina koji nas tjera na disanje. S tako smanjenim poticajem na disanje, javlja se osjećaj blagoga gušenja, nakon čega čovjek postaje svjestan da mora disati na način "udahni-izdahni''. Ovo fenomen traje sve dok se tijelo ne aklimatizira na visinu ili do spuštanja u niža područja.

Dok pješice obilazimo obalu i okolna brda, imamo priliku promatrati najaktivniji vulkan u Peruu, Ubinas (visok 5672 metara), kako izbacuje prašinui dim. Posljednji je put eruptirao prije dvije godine, zbog čega su lokalne vlasti bile prisiljene evakuirati tisuće ljudi iz okolnih sela, dok je malo životinja preživjelo otrovne plinove.

Nakon povratka s ovog živopisnog mjesta, naš vozač Jacinto vodi nas u zalogajnicu u obližnjem selu, gdje imamo prilike kušati jedno od najbolje spremljenih autohtonih jela Arequipe - rocoto relleno. Jelo je slično našoj punjenoj paprici, samo je vrlo ljuto i pikantno. Jednostavno se ne da probaviti bez domaćeg piva - Arequipene.

Panamericana

Panamericana (ili, na engleskom, Pan-American Highway) cesta je što povezuje obje Amerike, od Aljaske do južnijih dijelova Čilea i Argentine, i u širem je smislu duga 48 tisuća kilometara. Zbog toga što povezuje sva klimatska područja dvaju kontinenata, gotovo nikada nije sva prohodna. Dok je u hladnim krajevima zapuhuje snijeg i prekriva snježni pokrivač, u toplijim krajevima često zna biti pod vodenim bujicama.

Splitska Riva usred Arequipe

• • Nevjerojatno, ali istinito - u laganom urbanom aklimatiziranju na 2300 metara, gdje se Arequipa nalazi, nailazimo na cafe bar "Split"!
- O.K., split je engleska riječ, nećemo sada dopustiti da nas hvata euforija...

• • Da, ali zar ne vidiš hrvatski grb iznad?
- Uistinu!

• • Izvan sebe, ulazimo u omanji kafić, gdje nas sa smiješkom dočekuje konobarica i ugošćuje na španjolskom. Dok joj pokušavamo objasniti naš naum, ona već naziva i daje nam telefonsku slušalicu:

- Dobar dan - podignutih obrva očekujem odgovor.
- Dobar dan! - s druge strane odvraća jednako začuđen glas.
- ... mi smo iz Splita ...
- Ja sam Renato Balić iz Baške Vode... Čekajte me tu, odma' ću ja! - po dalmatinski će Renato.

Koliko je lijepo sresti našeg čovjeka u tuđini, ne bih ni objašnjavao, ali ući u cafe iz kojeg cure simboli Splita i Hrvatske nešto je nenadmašivo. Zidove krase slike splitske Rive, a konobari, koji priznaju da ne znaju gdje je točno Hrvatska, na rukavima nose "crven, bijel i plav". No, valja napomenuti da je samo nekoliko ulica dalje i cafe "Split2" te još čitav niz ugostiteljskih radnji. Renato, vlasnik ovih lokala, nakon burnog života u Hrvatskoj, Njemačkoj i Italiji, svoju je suprugu upoznao u Venezueli, no ubrzo su se preselili u Arequipu, njezin rodni grad. Sada je otac dvoje djece i mašta o posjetu Splitu.

Za uspomenu, prilikom otvaranja novog lokala darovali smo mu hrvatsku zastavu koju smo inače bili namijenili fotografijama s vrhova vulkana.

U idućem nastavku: Na vulkanima