RISE AND FALL OF METAL ICON

Ruzinom nagrižene metalne ikone

Nekada davno u nekoj zemlji daleko, daleko odavde, sastala se šačica pripitih kosijanera ujedinjenih u svetoj misiji snimanja savršenog metal albuma

Piše: Ante Čikotić Chiko

Nazvali su se Metallica i već sa prvom pločom su dokazali da mogu i znaju kako dosegnuti taj cilj.

Naime, od uvodne 'Hit The Lights', preko papreno žestokih 'Whiplash' i 'Seek & Destroy' s kojima je potpisnik ovih redova kao prištićavi pubertetlija godinama terorizirao bubnjiće susjeda i roditelja, pa sve do odjavne 'Metal Militia', Metallicin debut ''Kill 'Em All'' (1983.) se pokazao kao idealan soundtrack za headbanganje i ispijanje piva, ali i kao jedna od baklji što će upaliti pakleni plamen thrash metala ...

Sljedeći ''Ride The Lightning'' (1984.) bio je još bolji. 'From Whom The Bell Tolls' i 'Creeping Death' su postali instant klasici, 'The Call Of Ktulu' je svjesno prizivao duh pokojnog H. P. Lovecrafta, dok je morbidna, gotička ljepota 'Fade To Black' slušatelja ostavljala bez daha.

Metallica je već sa tim svojim drugim albumom debelo iskoračila iz krute forme thrash metala redefinirajući žanr i postavljajući potpuno nove standarde u žestokom rocku.

Međutim, unatoč tome što je bio izvrstan, ''Ride The Lightning'' još uvijek nije bio savršen album. A onda se Metallici dogodio ''Master Of Puppets'' (1986.). Treća sreća, reklo bi se u narodu. Bio je to trijumf metala, volje i glazbene virtuoznosti.

Hatfield je zarežao poput ranjene zvijeri, a Hammetove solaže su se u potpunosti otele kontroli dok su po njima pljuštali potmuli rafali Burtonova basa ispresijecani apokaliptičnom grmljavinom Urlichovih bubnjeva.

Metallica je u naponu svoje kreativne snage zasjela na tron vladara brutalnog metala snimivši savršen soundtrack sudnjega dana koji distorziranim notama precizno oslikava trulež, bol i sjeb*nost suvremenog svijeta.

'Ko nije čuo ovu ploču, taj nema pojma što je iskonski (thrash) metal.

Uslijedio je 'One', pardon, ''…And Justice For All'' (1988.) sa nenadmašnim singlom 'One'.

A onda se zli MTV dočepao Metallice...

Upravo za njegovu publiku ikone teškog metala snimile su 1991. turbokomercijalni, ispolirani 'crni' album sa dvije, tri dobre stvari (u prvom redu 'Enter Sandman' i 'Sad But True') i gomilom ljigavog ulizivanja širokom auditoriju.

Iskidane rebe, ispucale kožnjake i image glasnogovornika sirotinje i radnika, ustupili su mjesto Armanijevim krpicama i bogataškim preseravanjima.

A i takav razvoj situacije je bio mila majka u odnosu na ono što je uslijedilo.

Metallica je na razočarenje svih pravovjernih kosijanera deevoluirala u nekakvu Grungellicu snimivši katastrofalne ''Load'' (1996.) i ''Re-Load'' (1997.), nakon čega su gomilu tuđih, a i niz svojih starih stvari masakrirali najprije na albumu obrada ''Garage Inc.'' (1998.) (s kojeg se isplati poslušati samo materijal snimljen još u osamdesetima) i zatim suradnjom sa simfonijskim orkestrom na 'živoj' ploči ''S&M'' (čiji naslov pametno sugerira da je riječ o uratku namijenjenom isključivo slušateljima sa mazohističkim sklonostima) iz 1999.

Ali čak ni to im nije bilo dovoljno, nego su naposljetku nadmašili sami sebe snimivši najgori album otkad postoji bubnja i distorzirane gitare, ono smeće zvano ''St. Anger'' (2003.).

Bit će da su u međuvremenu uvidjeli da je vrag odnio šalu, pa su za frišku ploču kao producenta unajmili studijskog čudotvorca Rick Rubina, čovjeka koji se specijalizirao u oživljavanju krepanih karijera nekoć velikih zvijezda (vidi pod Johnny Cash i Neil Diamond).

Međutim, kao što sam već jednom napisao za njegovu suradnju sa Linkin Parkom, čak ni Rubin od govna ne može napravit pitu.

''Death Magnetic'' je jednostavno predosadan album na kojem svaka pjesma traje barem tri minute previše.

Hatfield i dalje pjeva poput prehlađenog Toby Keitha na speedu, Larsove nekadašnje kreativnosti nema ni u tragovima, a Trujillou bi netko trebao reći da svira u METALlici, a ne u Red Hot Chili Peppersima.

Jedino što barem na trenutak privlači pažnju u cijeloj toj otužnoj prosječnosti Hammetove su solističke eskapade (vrišteće gitarske poderotine u 'That Was Just Your Life' se ne bi ni Kerry King posramio), iako i one prečesto zvuče pretjerane i isforsirane.

Još kad nekad velike face, a danas prepotentni pozeri krenu plagirat sami sebe ('That Was Just Your Life' počinje kao 'One', 'Broken Beat And Scarred' je blijeda kopija 'Harvester Of Sorrowa', a uvod u 'All Nightmare Long' neodoljivo podsjeća na onog koji otvara 'Enter Sandmana') čovjeku padne mrak na oči.

Stoga ne vjerujte nekritičkoj kritici koja je progutala marketinšku udicu (Metallica vam je, usput budi rečeno, svojevrsna Coca Cola teškog metala) pa sad ''Death Magnetic'' ocjenjuje kao nešto spektakularno.

Možda on i je najbolji Metallicin album u zadnjih petnaestak godina, ali to ne znači da je odličan, već naprotiv, da Metallica dobro desetljeće i po nije snimila ništa vrijedno spomena.

Stoga nije ni čudo da obraz teškometalnim veteranima moraju spašavat Lemmy i njegov Motorhead sa friškim albumom ''Motorizer'' izdanim svega koji mjesec prije recentnog Metallicina debakla, uz puno manje pompe i medijskog preseravanja.

Daj dite materi ili, u ovom slučaju, metal Motorheadu. Ako ste željni žestokog prangijanja i ultrabrzih songova koji će vas izbit iz cipela, Motorheadov ''Motorizer'' je prava stvar za vas.

Nema tu desetominutnih izdrk*vanja, ni kvazifilozofskih tekstova kao na Metallicinu ''Death Magnetic'', ali zato ima puno vrhunske glazbene prašione koju je najlakše usporediti sa bučnim pikamerom.

Naime, i sa pikamerom kao i sa ''Motorizerom'' možete skidati inkarat sa zidova, a ako malo pojačate sorit će te i cijeli zid.

Još kad čujete starog pijančinu i jeb*ča Lemmyja kako u doslovce svakoj pjesmi urla o ševi, cugi i rock 'n' rollu, shvatit će te koja je razlika između Metallice i Motorheada.

Ista ona koja i između bezalkoholnog i regularnog piva.

Potonje jednostavno puno bolje roka.