EKSPEDICIJA "CORDILLERA VOLCANICA 2008." (3)

Cotahuasi - Trojstvo iz dubine

Izuzimajući nekoliko nenaseljenih i nepristupačnih himalajskih kanjona, Cotahuasi - kako se zovu i kanjon, i grad i rijeka - smatra se najdubljim na svijetu. U svom najdubljem klancu hvata čak 3600 metara dubine

Piše: Frane Babić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Isprašivanje nije imalo puno koristi - ovaj makadam uistinu nije ništa drugo do pijesak i prašina.

Sve kombinacije otvaranja i zatvaranja prozora i ventilatora, stavljanje marama preko usta, vlažnih ili suhih - ništa nije pomoglo.

Jednostavno se moramo naviknuti voziti se u oblaku prašine, (u)disati je punim plućima, nosom, ustima i zubima.

Ako ste mislili daje Grand Canyon (Veliki kanjon) u Sjevernoj Americi sa svojih impresivnih 1700 metara dubine najdublji kanjon na svijetu, onda je vrijeme da promijenite mišljenje.

Upravo automobilom dolazimo na rub koji pred nama ponire puna dva i pol kilometra!

Impresivan pogled s ruba ne daje samo pogled na rijeku Cotahuasi koja, ispirući pijesak i stijene, tisućljećima produbljuje ovaj veličanstven rascjep: strme padine, ispunjene nebrojenim obrađenim terasama, poput babilonskih visećih vrtova natkriljuju se nad ponorom, a naš put zavija među njima i završava negdje dolje u dubini, s gradom Cotahuasijem.

Spust do grada

Ako izuzmemo nekoliko nenaseljenih i nepristupačnih himalajskih kanjona, Cotahuasi se smatra najdubljim na svijetu, a u svom najdubljem klancu hvata čak 3600 metara dubine.

Iako je grad Cotahuasi tu pod nama, kao na dlanu, spuštanje traje sat i pol vremena. Dijeleći, naizmjence, minutu s pogledom prema prašnjavom ukopu ove strme ceste, a drugu s ponorom tisuće metara pod sobom, tone straha ispunjavaju mi mozak i grče ruke što se drže za naslon suvozačkog sjedala, a Persie "pumpa" kočnicu pred svakim zavojem, točno određeni broj puta, kako bi u zavoju izdržala do kraja!

Svjestan da ostali to nisu primijetili, pokušavam se pridružiti veseloj priči i euforiji, ali kiseli osmijeh i znoj s čela ne nestaju. Pokušavam vratiti muškost u trenutku kad se pred nama našao autobus, i to na kat, koji jednom dnevno povezuje kanjon Cotahuasi s Arequipom. Kako li se samo osjećaju ti putnici, gore u sjedalu, dok se autobus njiše preko rupa...

Dno kanjona produbljuju 150 m duboki klanci

Spuštajući se polako i nesigurno prema mjestu, pijesak, prašinu i stijene zamjenjuju šume eukaliptusa, vrtovi, ljudi na cesti. Poput kakvog napuštenog i zaboravljenog plemena, mašu nam i smiju se svi, od djece do starica, redom odjeveni u narodnu nošnju. Šareni šešir širokog oboda, crvenkasta košulja obogaćena uvezanim motivima, suknje koje skrivaju debelim hulahupkama zaštićene noge, a stopala bosa ili samo s otvorenim kožnatim papučama.

Poput ulaska u kakav zaboravljeni eldorado, u sumrak prolazimo vrata grada. Pred nama se pružaju male kamene ulice s karakterističnim uskim kanalom posred ceste. Možda bismo trebali i paziti da nam kotač ne bi upao u taj smiješni kanal - da su ulice nešto šire.

Prostor između automobila i usporednih zidova ispunjavaju ljudi, djeca, ljame i alpake nakrcane drvima, travom i raznim namirnicama. Tu i tamo prođemo pokraj otvorenih vrata malih prodavaonica u kojima bismo doslovno iz automobila mogli obaviti "šoping".

Persie iz drugog pokušaja uspijeva skrenuti na raskršću dviju ulica i eto nas ispred jedinog prenoćišta za goste, nedovršenog hotelčića od pet-šest soba.

I dok se pokušavamo snaći u kupaonici bez ogledala, sa zahodskim školjkama bez daske i tuš-kabinama bez zastora, Persie nas već sili da uzmemo ručnik i kupaće. Jest već sedam sati, ali toplice rade bez prestanka.

Nije nam rekao da su toplice udaljene četrdesetak kilometara uzvodno kanjonom, naravno makadamom. Nakon sat drndave vožnje, na kakvu smo se već navikli kao da bolja i ne postoji, stižemo u ugodno mjesto uz rijeku.

Pred nama je viseći most za pješake, a s druge strane su tolihce, ispred kojih nas nas pozdravlja čuvar. Bože moj, ovdje ćemo potrošiti novca, pomislih. Da stvar bude još bolja, Persie naručuje zasebni bazen, da se ne bismo, eto, kupali s domaćima. Financijski rezime ovog, sada znam, ugodnog mjesta, trošak je od desetak kuna, za sve!

Vlasnik nam je ponudio i večeru za sličnu cijenu. Kad smo se odlučili za ribu, otišao ju je loviti, ne u ribnjaku, nego u rijeci. Specijalitet ovih područja je trucha, slična našoj pastrvi.

Sutrašnji dan posvetili smo u laganoj šetnji kanjonom. Nakon nakon dva nepuna sata hoda duž rijeke naišli smo na slap Sipia, koji svu silinu ove rijeke pušta u 160 metara dubok ponor.

Kasnije, Persie, koji se iz uloge vozača pomalo uvlači u ulogu izvrsnog vodiča, predlaže posjet seoskoj koridi.

Utjecaj španjolskih osvajača još prije pet stotina godina donio je i tu kulturu u ovo izolirano i slabo posjećeno mjesto.

Na koridu smo zakasnili, pa promatramo procesiju koja slijedi nakon koride, praćenu limenom glazbom.

Žene nose lokalnog sveca i pripadne sakralne elemente na nosilima, a muškarci, poput kakvih Don Juana, na konjima prate povorku koja završava pred crkvom.

U jednom trenutku muzičari okreću ploču na drugu stranu, a procesija se pretvara u pravu seosku zabavu.

I dok se u čudu pokušavamo snaći, ugrabiše nas lokalne djevojke, odvlače nasred 'gumna' i počinju s ludim plesom.

Iako aklimatizirani za puno viša područja i naoružani olimpijskom kondicijom, ove nas djevojke, u plesu i pjesmama koje bez prekida traju po pola sata, ostavljaju bez daha.

U stanci sjedosmo za stol, nasuprot "glavi sela". Starac, uredno odjeven, čak europski, stavlja dva nuevo sola u limeni tanjur i zapisuje se u knjigu.

Vođeni primjerom, dajemo i mi po dva sola i stavljamo u tanjur. Na to je zatražio naše putovnice i imena zapisao u svoju knjigu.

Za donaciju smo dobili po čašu chiche, domaćeg alkoholnog pića proizvedenog od fermentiranog kukuruza. Iako ne baš ugodna okusa, pijemo poput mlijeka bijelo kiselo piće i dajemo još jedan bogatiji prilog za zabavu.

Domaćini su nas prokužili, pa nam u sljedećoj turi nude pivo. Ah!

Idućeg se jutra namjeravamo izvući iz ovoga kanjona i posjetiti kanjon Colca, nešto manje dubok, ali čuven po staništu andskih kondora.

Prije polaska lijevamo gorivo na lokalnoj crpki koja više nalikuje konobi: gorivo se ne toči ni na gumu ni na kanistre, nego na siće. Mi smo ulili dva sića!

Ostavljajući ovo lijepo mjesto iza sebe, ponovno hvatamo visinu od 4000 metara, ali naš auto ne ide najbolje. Izgleda da mu ne odgovara vino iz konobe.

Persie prebacuje na plin, koji nam je potrajao taman do prijevoja, a dalje je, na sreću, nizbrdo. Od puta koji vodi natrag za Arequipu odvajamo se u prvim noćnim satima i ponovno silazimo na dragi nam makadam koji vodi prema kanjonu Colca.

Ispred nas je stotinjak kilometara s prijevojem višim od 4500 metara, a naše je odredište mjesto Chivay, gdje smo imali namjeru prespavati.

Sami na svijetu

U lijepoj i hladnoj noći, još samo svijetle zvijezde na nebu, a naše usamljeno vozilo, koje sve slabije ide, jedino je svjetlo na tlu stotinama kilometara uokolo.

Već je toliko sati da smo trebali vidjeti i kanjon i kondore i naći prenoćište, a mi smo usred pustinje i noći, u automobilu koji stoji i ne može upaliti.

Temperatura u kabini već je pala ispod nule pa smo prinuđeni iskopati vreće za spavanje, podmetače, šatore, bilo što u što bismo se umotali i vratili tijelu temperaturu.

Žao mi je Persieja, koji svako malo šutke pokušava upaliti auto. Koji put mu i uspije, pa se pomaknemo po stotinu metara, dok se ponovno ne ugasi. Tako smo u jednom trenutku ostali na mostu.

Kakva romantika! Noć, mjesec, zvijezde, rijeka, auto i pet muškaraca.

Sto po sto metara, uspjeli smo napokon dohvatiti prijevoj, a onda nas je duga nizbrdica dovela do malog mjesta Huambo, gdje smo osuđeni prenoćiti. U autu, naravno, jer su dva sata ujutro.

Budimo se slomljeni, pod platnima šatora i vreća za spavanje. Budi se i gradić u koji smo se uparkirali,  pa skrećemo pozornost lokalnih prolaznika. Stali smo na trgu, glavnom i jedinom, točno ispred crkve, a danas je nacionalni praznik i sve više ljudi oko našeg auta pokušava postaviti banke za prodaju, i očito je da im smetamo.

Benzinske crpke ovdje nema, pa smo kupili bocu plina za kućanstvo i nekako je spojili na naš rezervoar te tako sebi osigurali još tridesetak kilometara vožnje, koliko je bilo potrebno da ulijemo još koji sić nešto kvalitetnijega goriva.

Kanjon Colca, čuven je po staništu andskih kondora

Napokon imamo prilike vidjeti kanjon Colca, ali samo s rubne ceste. Kao utješna nagrada, pred nama su se ukazali željno iščekivani kondori, otmjeno jedreći u termičkim stupovima koji se uzdižu nad kanjonom.

Ove veličanstvene strvinare teško je uopće vidjeti kako mašu tim divovskim krilima raspona većeg od tri metra.

Ljame, alpake, vikunje i guanake

Ljame, alpake, vikunje i guanake četiri su vrste životinja iz porodice deva koje se mogu vidjeti samo u Južnoj Americi. Ljama je domaća životinja, uzgojena prvenstveno za potrebe transporta. Alpake su također domaće, ali odlikuju se ukusnim mesom i izuzetno kvalitetnom vunom. Vikunje i guanake divlje su životinje, a može ih se vidjeti na visinama i višima od 5000 metara. Zbog njihova kvalitetnog mesa i cijenjene vune, došlo je do pretjeranog izlova pa su danas uglavnom zakonom zaštićene.

Živjeti na dnu kanjona

Za razliku od sjevernoameričkog Crand Canyona, kanjoni Colca i Cotahuasi nemaju izrazite vertikalne litice koje se obrušavaju s ruba kanjona.

Naprotiv, tu su izrazito pokosite padine koje se obrušavaju s vrhova okružujućih "šesttisućnjaka" do rijeka Cotahuasi i Colca, pokraj kojih su se podignula endemična mjestašca.

Boraveći u samom dnu kanjona, čovjek ne osjeća skučenost, tek okruženost planinama čiji se vrhovi gube daleko u nebu.

Kako bi ugrabili što više sunca u ovim sjenovitim područjima, još su stari Inke sagradili plodne terase visoko na strmim padinama.