TONČI STANIČIĆ

Fotografija mi pomaže da gledam svijet drugim očima

Na izložbi u beogradskoj galeriji New moment nekoliko tisuća ljudi vidjelo je fotografije dugoraćanina, hrvatskog veleposlanika Tončija Staničića, kojemu je to bio svojevrsni oproštaj od Srbije

Piše: Pero Zlatar / Jutarnji List
Izvor: Jutarnji List

Dosadašnji hrvatski veleposlanik u Srbiji, Tonči Staničić oprostio se od mjesta svoga četverogodišnjeg stolovanja sjajnom izložbom umjetničkih fotografija, upriličenom u prestižnoj beogradskoj galeriji New moment, koju je naslovio "Onako - usput".

Na otvaranju je bio neuobičajen velik broj ljudi,a uz mnoštvo poznatih lica, uvodno slovo izgovorio je Ivo Eterović - Staničićev dalmatinski zemljak, koji desetljećima živi i stvara u Beogradu, a međunarodnu slavu stekao je glasovitom monografijom "Njihovi dani" o osobnome životu negdašnjega doživotnog predsjednika prošle države Josipa Broza Tita i njegove žene Jovanke.

Na izložbi 60 radova

Eterović - uz bardove hrvatske fotografije Tošu Dabca i Ivu Pervana, uzor Tončija Staničića - napravio je izbor od 60 izloženih snimki koje je tijekom dva tjedna pogledalo više tisuća radoznalih posjetitelja. A to je bilo daleko od jednostavnoga posla.

Autor, koji je opsjednut fotografijom od svojih malih pet godinica, između petnaestak tisuća negativa nastalih u proteklih pola stoljeća izdvojio je dvjestotinjak njemu najmilijih.

- Dok je birao buduće izloške, šjor Ivo mi je nametnuo misao da svaka fotografija mora biti priča, jer bez nje nije životna. Iako smo se koji put i zakačili, njegova je bila konačna - kaže Staničić.

Da je doista oduvijek snimao "samo za svoj gušt", otkriva nam začudni detalj da je Tončiju Staničiću beogradsko predstavljanje bilo prvo pred očima javnosti.

Ljubav prenesena od oca

No sve po onoj da je bolje kasno nego nikako, postav iz "New momenta" bit će uskoro premješten u Gradski muzej u Suboticu, zanimanje su iskazali i iz Valjeva, u Srbiji, a želja koja mu je iznad svih jest da se pokaže i u svome Splitu.

U fotografiju je ulagao, bez želje da pogdjekad i naplati svoju nadarenost:

- Jedino sam nešto zaradio za studentskih dana u Splitu. Za neku proslavu uramio sam osam krajolika i bio ugodno iznenađen kad su mi pristupili ljudi kojima su se svidjeli pa su ih sve otkupili za lijepi novac, barem tako je onda izgledalo iz moga skromnog kuta gledanja jer mi je svaki dinar bio više nego dobrodošao!

Zar niste honorarno objavljivali u novinama i časopisima?
- Nikada. Jedino su mi tiskali nekoliko snimki poslije natječaja 'Otvoreno more' lani u Splitu, ali za to nisam tražio novčanu naknadu! - odgovara veleposlanik.

Ljubav za fotografiju Staničić je baštinio od oca, strojarskoga tehničara u tvornici ferolegura "Dalmacija" u Dugome Ratu, koji je pasionirano skupljao kamere:

- Počeo sam tako što sam se zaigrao u pokušaju da rastavim prastaru Agfinu kameru opskuru. Najprije nisam povjerovao ćaći koji me upozorio da to nije igračka nego sprava kojom se fotografira. A bio sam osvojen kad mi je poslije darovao aparat Voightlandeir, proizveden 1930. koji je čudo tehnike jer i danas savršeno radi. Tako sam počeo snimati, najprije uz očevu pomoć.

Slučaj koji mi je zauvijek obilježio fotografski put dogodio se na školskome satu fizike, na predavanju o optici. Od tada su čudesna pi elamanja svjetlosti i sjena nezaobilazni motivi na mojim fotografijama. Zato u najranijim radovima nema ljudi, snimao sam drveće, more, valove, drevne ulice, kamene konobe, čamce..

Prvo drveća i more, pa ljudi

Kad je učestao putovati po  Hrvatskoj i inozemstvu, u Staničićeve kadrove ušli su i slučajno zatečeni prolaznici na mjestu izabranoga i ulovljenoga događaja.

- Smatram da je diplomat koji fotografira u prednosti, jer se tako izvježba da gleda svijet drugim očima, što je vrlina nadasve značajna u našem poslu - kaže Staničić i prisnažuje da je jednako iskustvo i njegovih kolega iz beogradskoga diplomatskog zbora: japanskoga Tadašija Nagaija i poljskoga Macieja Szvmanskoga koji su prije njega izlagali u srpskome glavnom gradu.

Nakon Sofije i Beograda u - Sarajevo

Tonči Staničić će se - poslije dvaju četverogodišnjih veleposlaničkih dužnosti, u Sofiji i Beogradu - zaputiti i treću balkansku metropolu, u Sarajevo.

Rođen je 21. kolovoza 1954. u Splitu. Obitelj Staničić živjela je u Dugom Ratu. U Splitu je maturirao u Klasičnoj gimnaziji, diplomirao na Pravnome fakultetu i položio pravosudni ispit.

U Splitu je 1978., u 24., zaradio i prvu plaću kao asistent na katedri za kazneno-popravne znanosti, a potom je 14 godina bio i redovni predavač, nakon što je, u međuvremenu, magistrirao u Zagrebu.

Domovinski rat izmijenio mu je stubokom profesorsku karijeru kad su ga imenovali zamjenikom predsjednika Državne komisije za razmjenu zarobljenika, u kojoj je bio i koordinator pregovaračkog tima za Dalmaciju i Liku.

Od 1992. bez stanke plovi diplomatskim vodama, najprije kao konzul u hrvatskom veleposlanstvu u Moskvi, odakle je po završetku četverogodišnjega mandata poslan na godinu dana, također za konzula, u Beograd. I treće mjesto mu je konzulsko i jednogodišnje, ovoga puta u Bonnu.

Potom je u Zagrebu, kao pomoćnik ministra vanjskih poslova, stajao na čelu Pete uprave, što znači da je vodio odjele za konzularne i međunarodno-pravne poslove, te za hrvatske manjine.

Prvo veleposlaničko mjesto bilo mu je, kako je spomenuto, u Bugarskoj, a nakon povratka i kraćeg djelovanja u Ministarstvu vanjskih poslova, u Upravi za međunarodne organizacije, postao je treći hrvatski veleposlanik u susjednoj Srbiji, poslije Zvonimira Markovića i Davora Božinovića.

Tonči Staničić, koji predaje na zagrebačkoj Diplomatskoj akademiji, napisao je tridesetak znanstvenih članaka i monografija na temu kazneno-popravnih znanosti, eurointegracija i nove hrvatske povijesti.