Restorani, hoteli, trgovine, benzinske, diskoklubovi, nogometni tereni (da, da, nogometni tereni s umjetnom travom na kojima se pod reflektorima igra i u dva poslije ponoći)... i sve to okićeno ko iz najkičastijih američkih božićnih filmova. Pa ovo je Las Vegas, a ne Kosovo! Naše predrasude o čemernoj balkanskoj pokrajinici pale su u vodu - dok je Crna Gora zaglavila u vremenu iza Drugog svjetskog rata, dotle je Kosovo iskoračilo doslovno u svijetlu budućnost ...

Prenosimo novi nastavak fetljona iz pera našeg dućanina Vinka Vukovića, inače novinara Slobodne, u kojem on opisuje događaje i impresije s "balkanskog" puta k Ateni, na naše zlatno rukometno finale olimpijskih igara, kojim su se u iznajmljenom kombiju splitskih tablica uputili za avanturu uvijek spremni dućani - Antonija, Ćimba, Branka, Mario, Nives, Drago, Slađana, Brajo, Žica i Ðeko, a zamalo i vaš urednik ...

PUTOSITNICE: BALKAN EXPRESS - 21. STOLJEĆE (2)

Kosovski Las Vegas

Restorani, hoteli, trgovine, benzinske, diskoklubovi, nogometni tereni (da, da, nogometni tereni s umjetnom travom na kojima se pod reflektorima igra i u dva poslije ponoći)... i sve to okićeno ko iz najkičastijih američkih božićnih filmova. Pa ovo je Las Vegas, a ne Kosovo! Naše predrasude o čemernoj balkanskoj pokrajinici pale su u vodu - dok je Crna Gora zaglavila u vremenu iza Drugog svjetskog rata, dotle je Kosovo iskoračilo doslovno u svijetlu budućnost

piše Vinko VUKOVIĆ

Ðeko se još jednom pokazao kao navigator nepogrešiva oka. I dok je nas osam zdvajalo kako smo zalutali, on je Braju tjerao samo naprijed. - Vozi — odgovarao je Ðeko na našu kuknjavu, a kako i ne bismo kukali kada smo u samo par kilometara nekoliko puta prešli granicu.

Prvo smo izišli iz Crne Gore, pa ušli u Kosovo, pa smo onda opet izišli iz Kosova i ušli u Crnu Goru (ili je to, možda, bila Srbija), pa smo samo par zavoja kasnije izišli iz Crne Gore i nanovo ušli u Kosovo, pa ... Ma, ne bi to ni dragi Bog razoputio. Jedna granica, druga granica, treća granica ... Vadi putovnice, spremaj putovnice, vadi putovnice ... Nismo znali da Kosovo uopće ima granicu, a kamoli da ih ima toliko.

Stop, policija!

No, kao što rekoh, naš navigator (bez obzira na to sjedio na prvom ili se tiskao na posljednjem sjedištu) kombinirao je kombijem kao da se rodio u Prizrenu, a ne u Sydneyju. Ipak, jedna stvar mu je promaknula, a ona nas je umalo koštala noćenja u Prištini.

Stop, policija! Crvena palica je poput signalne rakete zaparala zrakom. I što ćeš, nema druge nego stati, i to baš tamo gdje su nas prije puta svi upozoravali da ni za živu glavu ne stajemo.

- Dobro veče ... Otkuda idete ... Kuda idete ... Zašto idete ... i sve tako samo ljubazna pitanja policijskoga dvojca koji je vidljivo bio oduševljen činjenicom da su zaustavili vozilo puno Dalmatinaca.

- Ima li koji Hercegovac?

- Nema! - odgovorio je brzopotezno Žica zatajivši vlastito porijeklo predostrožnosti radi.

- Imaju li ova vaša kola osiguranje? Ne, ne mislim na zeleni karton, nego na naše kosovsko osiguranje. Nemate? E, to je onda već problem. Veliki problem. Treba da znate da kad uđete u Kosovo mora da imate posebnu policu osiguranja koja košta 50 eura jer u Kosovo zeleni karton ne vredi ... Pa, nismo mi krivi što vam na granica ništa nisu rekli, mi samo znamo da vi morate to da imate!

Nagodba s 20 eura

Šok u kombiju. Devet junaka mukom zamukoše.
- Molim da izađete iz vozila - reče jedan od dvojca smiješeći se kao da se upravo sprema podići rekordni dobitak na kladionici.

Brajo nevoljko otvori vrata i osvrne se prema nama kao da nas gleda posljednji put. I ode.
Tih nekoliko minuta bili su nam kao vječnost. Tko će od srama javiti doma da smo zapeli u Prištini, mislio sam se pogledavajući druge pokušavajući potisnuti nagomilani strah koji mi je nepodnošljivo pritiskao želudac. Branka, Nives i Antonija su se skutrile na srednjem sjedalu i gotovo ih se moglo čuti kako mole krunicu. Žica se pravio da spava, Ðeko nikako nije mogao shvatiti gdje smo to pogriješili, a Drago je nervozno lomio prste. Čak je i Mario odustao od svoje uobičajene zajebancije.
Brajo se vratio.

- Kažu da im damo 20 eura i sve će bit u redu.

Okruženi blještavilom

Kombi se stresao od zadovoljstva. Svi smo u isti tren počeli govoriti, smijati se i - vaditi novac. Ma, dali bismo im i još deset puta toliko samo da nas puste. A oni ne samo da su nas pustili nego su još s nama i proljudikali kao stari znanci. Kako je na Kosovu, kakve su plaće, što je sa Srbima, kako doma, pozdravite žene i djecu ... Na koncu skoro da se svi skupa nismo izljubili i zapjevali.

Kosovo, Priština, godine 2004. Dva sata poslije ponoći. Sve naše predrasude o čemernoj pokrajinici u balkanskoj pripizdini pale su u vodu. Okruženi blještavilom tisuću svjetiljki, zapanjeni smo vozili sve dok Žica još jednom nije ponovio svoju tezu o zoni sumraka.

- Jebote, ovo je Las Vegas, a ne Kosovo.
Restorani, hoteli, trgovine, benzinske, diskoklubovi, nogometni tereni (da, da, nogometni tereni s umjetnom travom na kojima se pod reflektorima igra i u dva poslije ponoći)... i sve to okićeno ko iz najkičastijih američkih božićnih filmova.

- Ko će ovu struju platit? - zapitao se Mario i ne očekujući odgovor, ali ga je isto dobio.

- Amerikanci.

S njima ili bez njih, činjenica je da se Kosovo uistinu pokazalo onakvim kakvim ga nam je opisivao naš ljetni gost Ramadani. I dok je Crna Gora zaglavila tamo daleko u vremenu iza Drugog svjetskog rata, dotle je Kosovo iskoračilo u svijetlu budućnost. Doslovno.