Čim smo prešli granicu, naš se kombi počeo ponašati kao Dado Topić. Samo što mi dalje od stiha "tamo gdje sunce vječno sja/ tamo je Makedonija" nismo znali, ali i to nam je bilo sasvim dovoljno da nam bude toplo oko srca i milo oko duše. Srdačnosti Makedonaca kao da nema granica, poglavito u kombinaciji sa splitskom registracijom. Nakon što smo dobro i jeftino jeli, napravili smo štos i sakrili se Žici, jednome od nas, tako da je pomislio da smo umaknuli preko grane bez njega ...

Prenosimo novi nastavak fetljona iz pera našeg dućanina Vinka Vukovića, inače novinara Slobodne, u kojem on opisuje događaje i impresije s "balkanskog" puta k Ateni, na naše zlatno rukometno finale olimpijskih igara, kojim su se u iznajmljenom kombiju splitskih tablica uputili za avanturu uvijek spremni dućani - Antonija, Ćimba, Branka, Mario, Nives, Drago, Slađana, Brajo, Žica i Ðeko, a zamalo i vaš urednik ...

PUTOSITNICE: BALKAN EXPRESS - 21. STOLJEĆE (3)

Makedonski prijatelj

Srdačnosti Makedonaca kao da nema granica, poglavito u kombinaciji sa splitskom registracijom. Nakon što smo dobro i jeftino jeli, napravili smo štos i sakrili se Žici, jednome od nas, tako da je pomislio da smo umaknuli bez njega

piše Vinko VUKOVIĆ

Triglav na zapadu, Gevgelija na istoku. Bile su to međe negdašnje tvorevine što se Jugoslavijom zvala. I dok se Triglav danas čini višim nego ikada, Gevgelija je odmah tu, preko Durmitora pa samo ravno i eto vas, a za nagradu ćete dobiti i komad autoceste.

Restoran "Elen Mak 113"

Čim smo prešli granicu, naš se kombi počeo ponašati kao Dado Topić. Samo što mi dalje od stiha tamo gdje sunce vječno sja/ tamo je Makedonija nismo znali, ali i to nam je bilo sasvim dovoljno da nam bude toplo oko srca i milo oko duše. Opijeni Vardarom koji je izražavao najiskreniju dobrodošlicu što je putnik namjernik može i zamisliti, vijugali smo Makedonijom. I kako onda čovjek ne bi ogladnio.

- Čim vidiš prvi restoran, koči!, gotovo smo zapovjedili Mariju koji nas je par kilometara dalje i poslušao.

Restoran Elen Mak 113 natpis je koji je na putu za nigdje razgalio naše sendvičima zagušene želuce. U suprotnom, najvjerojatnije bismo bili produžili jer ono što nam se ukazalo obećavalo je sve samo ne gozbu.
Par stolova u hladovini nekakvih golemih stabala (čak ni Mario, inače stručnjak za floru, nije uspio dokučiti o čemu je riječ), poljski WC s čučavcem i pripadajućim muhama te jedna limena potleušica kao kuhinja. I da, jedan konobar. Najbrži jezik čitave Makedonije, a i u bivšoj Jugi bi mu se teško našlo ravna.

- Sve ima, znam ja točno što vama treba, ništa vi ne morate da kažete, svega ovde ima za gladan svet, evo za vas može malo pravi makednoski ražnjići, ćevapi, kotleti, pravi specijaliteti, pa krumpirići, može i salata, prava makedonska, prije dva časa ubrana, a za piće ima pivo, kola, fanta, sprajt, sokova samo da poželiš, a ima i..., rafalno je diktirao crni omaleni konobar u modrome prsluku i bijeloj košulji na kojoj su bili vidljivi tragovi prijašnjih narudžbi.

Srdačnost bez granica

- Čekaj, prijatelju, pomalo, koliko će nas sve to stajat?, prekinuo ga je Brajo želeći barem na trenutak zaviriti u jelovnik.

- E, care, ne treba tu ni da gledaš jer ovde ćeš da jedeš kao šta nigde nisi, a ako vam hrana ne prija, ja ću lično sve da bacim u Vardar, a vi ništa nećete da platite. A za tebe, care, može jedno pivo, skopsko, najbolje na ceo svet!

Unatoč rojevima mušica za koje baš nismo bili sigurni dolaze li iz pravca Vardara ili čučavca, vrhunski smo blagovali. Što jest, jest, naš domaćin nije lagao ni riječ.

Račun? Sitnica. 80 eura, niti deset po glavi. A natukli smo se mesine za mjesec dana. Dakle, putniče zapamti, Elen mak 113 (gazdina kći zove se Elena Makedonija, a 113 označava broj kilometara do Soluna odnosno Skoplja).

Srdačnosti Makedonaca kao da nema granica, poglavito u kombinaciji sa splitskom registracijom.

- Eh, šta nam je dobro bilo dok smo i ista država bili, to su bila vremena, s nostalgijom u glasu i očima ispratio nas je i carinik na granici s Grčkom, baš kao i djelatnik obližnje benzinske crpke kojega će pak posebno pamtiti Žica koji bi, da ne bi njega, još i danas lutao gevgelijskim prostranstvima.

Zbunjeni Žica

Dok smo, naime, tankali gorivo, Žica je otišao do zahoda, a kada se vratio, ni nas ni kombija više nije bilo. I što će, uhvatila ga panika, ostade sam Bogu iza nogu, a s nama otišla i lova i putovnica. Prika s benzinske nije, međutim, uočio našu varku te se i on uhvatio za glavu ne shvaćajući kako smo mogli otići i zaboraviti jednoga od samo devet putnika. - Upadaj u auto, ću da uhvatim ja njih, ništa ti nema da brineš!

Trenutak poslije Žica je već sa svojim novostečenim prijateljem jurio prema kombiju koji nigdje nije otišao. Mario i ja smo čitav taj prizor s kamerom u ruci skrivećki promatrali ne mogavši vjerovati da je Žica bez nas krenuo put Grčke.

Srećom, granica nije bila daleko, a na njoj prizor za pamćenje: zbunjeni Žica s cigaretom u ustima, uspaničeni Makedonac i policajac koji ih je obojicu pokušao uvjeriti kako nikakav kombi nije prošao već satima.

Žica ko Žica, nije se naljutio, a i zašto bi jer tog vrelog rujanskog dana u Gevgeliji dogodio se početak jednoga divnog prijateljstva.

nastavlja se