Cesta sve lošija, šuma sve gušća, a naša lica sve smrknutija. U kombiju muk, napetost. A onda, u srcu Šumadije, na cesti kojom su valjda i Turci gazili špartajući prema Beogradu - semafor, a na njemu, zar bi moglo biti drugačije? - crveno svjetlo. Slušamo emisiju po željama. A to znači niz izvornih srpskih narodnjaka, ljubavnih tužbalica za trubu i dugmetaru u a molu ...

Prenosimo novi nastavak fetljona iz pera našeg dućanina Vinka Vukovića, inače novinara Slobodne, u kojem on opisuje događaje i impresije s "balkanskog" puta k Ateni, na naše zlatno rukometno finale olimpijskih igara, kojim su se u iznajmljenom kombiju splitskih tablica uputili za avanturu uvijek spremni dućani - Antonija, Ćimba, Branka, Mario, Nives, Drago, Slađana, Brajo, Žica i Ðeko, a zamalo i vaš urednik ...

PUTOSITNICE: BALKAN EXPRESS - 21. STOLJEĆE (4)

Koncert za trubu i dugmetaru

Cesta sve lošija, šuma sve gušća, a naša lica sve smrknutija. U kombiju muk, napetost. A onda, u srcu Šumadije, na cesti kojom su valjda i Turci gazili špartajući prema Beogradu - semafor, a na njemu, zar bi moglo biti drugačije? - crveno svjetlo. Slušamo emisiju po željama. A to znači niz izvornih srpskih narodnjaka, ljubavnih tužbalica za trubu i dugmetaru u a molu

piše Vinko VUKOVIĆ

Od Niša ćemo preko Beograda, pa do Slavonskoga Broda, sve je to autoput i što bi nam se loše moglo dogoditi. Ništa, vozi! Konsenzus je postignut iznenađujuće brzo i kombi je zaprašio zemljom o kojoj je većina od nas znala samo ono što je vidjela na televiziji i čitala u novinama. I da, znali smo i ono što nam je Žica pričao o svojim vojničkim danima u Nišu. Dakle, idemo, Srbijom 200 na sat!

Ops! Evo nas milimo po nekakvoj kaldrmi što se cestom, valjda, ni u Afganistanu ne bi zvala. Na karti autoput, a naš auto skoro pa na makadamu.

Opet u zoni sumraka

Cesta je sve lošija, šuma sve gušća, a naša lica sve smrknutija. Ponovno smo upali u zonu sumraka, turu-ru-ru, turu-ru-ru... Ispred nas šleper, iza nas šleper.

- Ovo nije dobro, nikad ne valja vozit između dva šlepera, sebi u bradu je grintao Brajo, no sasvim dovoljno da ga i ostali čuju.

U kombiju je ponovno zavladao muk, napetost se gotovo sjekirom mogla sjeći.

A onda, u srcu Šumadije, na cesti kojom su valjda i Turci gazili špartajući prema Beogradu - semafor. A na semaforu, zar bi i moglo biti drugačije, crveno svjetlo. Kolona šlepera i stojadina ispred i iza nas. Mrkli je mrak, čak se ni mjesec više ne vidi, a mi stojimo i sve čekamo kad će iz (pra)šume iskočiti kakve bradate spodobe. Ni Ðeko navigator se više ne javlja. Ni njemu ne ide u glavu kako smo mogli promašiti autoput, ako ga uopće ima.

- Reka san van ja da je ovo zona sumraka, ponovio je Žica svoju crnogorsku teoriju.

- Evo sad će se Ljubiša Samardžić pojavit, prisnažio je Mario podsjećajući na ne tako davno odgledane Točkove.

- Bolje i on nego Bata Živojinović.

Zeleno, volim te zeleno

Zeleno, što volim zeleno, mrmljali smo kao mantru, no crveno se nije dalo. Odjednom nas je iz suprotnoga smjera obasjao snop jurećega svjetla. Zaslijepljeni mogli smo samo čuti ciku kočnica, zvuk strave koji je utihnuo točno pored našega kombija.

- U jebote!, Mario je stisnuo automatsko zaključavanje vrata, a mi ostali smo očajnički pokušavali pronaći rupu u sjedalu da u nju propadnemo. Turu-ru-ru, turu-ru-ru...

Iz bijele stodvadesetiosme izišla je četvorka s palicama u rukama. Premda se nije baš najbolje vidjelo, činilo se da su im i brade pogoleme.

- Ajmo zeleno, ajmo zeleno, ajmo... ZELENO!, bio je to skoro kolektivni vrisak.

Mario je nagazio papučicu gasa i zašlajfao trgajući asfalt čiji su komadići zasuli zabezeknutu četvorku s palicama. Pobjedonosno sam se okrenuo i imao što vidjeti: bradata četvorka bili su zapravo cestari, a prijeteće palice ništa drugo nego - lopate.

- Je, cestari, kako da ne, u jednu uru posli ponoći.

Par kilometara dalje - ne možeš da veruješ - autoput!
- Yes, daj nađi neku muziku!

Dragom nećaku Siniši sve najlepše za vreme dana provedenih u armiji Srbije i Crne Gore žele strine Milica i Biljana, pa tako jedno deset puta. A to znači jedno deset izvornih srpskih narodnjaka nad kojima bi se Dušku Kulišu i Veljku Rašiću srce rascijepalo u paramparčad.

Devet umornih, zgužvanih

I tako, slušajući ljubavne tužbalice za trubu i dugmetaru u a molu stigosmo i do Niša. Žica se sjetio vojničke zime iz 1989. kada je Hajduk gostovao na Čairu i u snijegu do jaja primio pet lakih komada, a Mariju je pao na pamet nitko drugi nego Miroslav Buličić.

- Tribalo bi ga dovest pa da vidi šta je obilaznica, a ne ona sramota od Lovrinca i Sirobuje, grintao je on za volanom probijajući se kroz uistinu impresivnu cestovnu petlju.

Do Beograda je ostalo još nekih 200 i sitno kilometara, Drago je preuzeo kormilo, a ja kopilotsko mjesto s nekoliko preostalih eurića koji će, mislili smo, biti dostatni za cestarinu.

Tri su sata poslije ponoći, na cesti tek usamljeni kombi splitskih tablica s devet umornih i zgužvanih putnika. Svjetla metropole bila su sve bliža, neonski reklamni panoi sve češći, a kraj našega puta sve neminovniji. I to kakav kraj

nastavlja se...