ANA PERAICA, teoretičarka suvremene umjetnosti i novih medija, o stanju u hrvatskim muzejima

Razgovarao: Siniša Jović /Metro

Svaki se četvrti ispitanik uključen u ovo istraživanje ne sjeća kad je posljednji put posjetio muzej, a više od polovice njih učinilo je to prije više od godinu dana. Snose li i muzejski djelatnici dio odgovornosti zato?

Kultura na ovim prostorima djeluje samodovoljno i nesvrsishodno, kao da se vrti oko par salonskih aktera koji pijuckaju pića na otvaranjima. Odnosno, njezin cilj nisu ni novci, niti obrazovanje, nego druženja još neposvađanih kulturnjaka. Ipak, iako se tako plasira, kultura uopće nije samodostatna, već radikalno ovisna i to o davanjima radnika s plaćama jedva iznad minimalca koji ustaju u šest ujutro. Radnici potpomažu one koji ne služe ni njima ni društvu, a ni povijesti na koju se često pozivaju, jer apsolutno ne daju sugestije rješenju dilema suvremenog doba. I tu vidimo taštinu i licemjerje takvog sistema.

Što bi se moglo učiniti da se stanje promijeni?

Kad bi se po uzoru na velike europske gradove organizirale 'muzejske noći', s besplatnim ulazima svim poreznim obveznicima, za sve muzeje do kasnih večernjih sati, demistificirala barijera, ubrzo bi se publika počela vrpoljiti, komentirati.

No, tada ona postaje 'opasna', nju počinje zanimati što petnaest kustosa radi u muzeju u koji ne ulazi nitko. Odnosno, ona mijenja vlast, koja bi trebala promijeniti neradnike. Treba obrnuti cijelu stvar i zapitati se koliko prosječan građanin godišnje uloži u kulturu? I koliko tu neradnika prima plaće?

Kultura je nerijetko pribježište za osobe koje se žele izdvojiti iznad drugih, a nemoćne su to učiniti ekonomski

Treba govoriti i o naivnosti publike. Ona se boji ući u prostore i dati elementarne prosudbe, izgovoriti da je nešto dosadno ili loše kvalitete, tražiti razjašnjenja na jednostavnom rječniku, zanimljivije pristupe od 'popularnih' podmetača za čaše s motivima iz kolekcije muzeja, koji su najvulgarnija uvreda svakom radu. Prava publika bi takve kustose stavila na podmetače za čaše.

Kako uopće danas promatrati funkciju muzeja?

Postoje dvije funkcije: jedna je 'bankovna' i ona diže materijalnu vrijednost kolekciji kojom se pravilno barata, dok je druga apstraktna, obzirom čuva neka parcijalna sjećanja. No, ona nisu objektivna jer se povijest uvijek reorganizira prema vladajućim ideologijama.

Osobno ne volim tipične muzejske kolekcije jer pate od nekrofilije. Muzeji bi prije trebali osvještavati ključne probleme današnjice kroz probrane primjere iz prošlosti. Naime, o nekim je temama bolje govoriti s prostornom ili vremenskom distancom. Jedino tome služi povijest. Ona ne bi trebala biti opravdanje ideologije i resurs za priziv na ideološki zločin, nego zbirka rješenja problema. Dakle, trebala bi biti reakcijska, kritična.

Ubitačno dosadna kultura

Kultura nerijetko namjerno plasira kompliciran rječnik, ubitačno dosadne koncerte... Zašto? Jer je zapravo jedini način da se financira taj da se odbije kritika javnosti i nastavi neka čudna vrsta samodostatne zabave.