Miro Gavran: Kazalište nam je poštenije i stvarnije od književnosti

Književnost i kazališteNajuspješniji suvremeni hrvatski dramatičar u svijetu Miro Gavran objavio je novu knjigu, zbirku svojih eseja, razgovora, zapisa i nostalgičnih prisjećanja "Književnost i kazalište", svojevrsnu životnu i spisateljsku rekapitulaciju. Bio je to povod novinarki Vjesnika Sandri-Viktoriji Antić za razgovor s autorom čije smo komedije imali sreću i priliku pogledati i u Dugom Ratu, u okviru dugoratskih ljeta... Što se tiče hrvatske književne klime, kaže Gavran, tu je sve prilično "virtualno" i "nestvarno", tu se često zaborave čitatelji... U književni život uvukla nam se trgovina, taština, buka i galama... Pročitajte više...

MIRO GAVRAN:

Kazalište nam je poštenije i stvarnije od književnosti

Piše: Sandra-Viktorija Antić
Izvor: Vjesnik


Najuspješniji suvremeni hrvatski dramatičar u svijetu Miro Gavran objavio je novu knjigu, zbirku svojih eseja, razgovora, zapisa i nostalgičnih prisjećanja "Književnost i kazalište", svojevrsnu životnu i spisateljsku rekapitulaciju.Miro Gavran

Tijekom 25 godina plodnog književnog i kazališnog rada tekstovi tog pisca prevedeni su na 32 jezika, knjige su mu tiskane u više od 120 izdanja u zemlji i inozemstvu, a drame i komedije doživjele više od 180 premijernih izvedaba širom svijeta.


. Kako se rodila ideja za ovu knjigu? Jeste li se njome doista htjeli osloboditi obveze da u budućnosti ponavljate nebrojeno puta dane odgovore svojim čitateljima i gledateljima, a posebno novinarima, kao što kažete u uvodu?

- Prije pet godina urednica biblioteke >Razotkrivanja< u Nakladi Ljevak, Nives Tomašević, predložila mi je da napišem knjigu kojom bih se obratio svojim čitateljima i gledateljima i progovorio o svojim shvaćanjima umjetnosti.

Ja sam na nesreću olako pristao, Nives je obećanje ozbiljno shvatila i svakih nekoliko mjeseci podsjećala me na njega. Nije mi bilo druge nego se prihvatiti posla i napisati pregršt novih tekstova, te istodobno napraviti reviziju svih rijetkih starih teoretskih tekstova koje sam napisao u različitim prigodama.

Na koncu je nastala knjiga u kojoj se sabiru moji tekstovi o književnosti i kazalištu nastali u rasponu od dvadeset i dvije godine, a i poprilično se razotkriva moj svjetonazor i manje poznate pojedinosti iz moje >autorske radionice<.

Kao što sam u predgovoru istaknuo, ta knjiga je napisana za one čitatelje i gledatelje koji vole moje tekstove, a žele saznati nešto više o svom piscu i načinu rada.

Naravno, tom knjigom želim se osloboditi i obveze da ponavljam iste odgovore na ista pitanja koje često dobivam ne samo od novinara, nego i od čitatelja, te studenata i teoretičara koji pišu o mom radu i u Hrvatskoj i u inozemstvu...

Stoga uz ozbiljne eseje i tekstove, imam u knjizi i jedan pomalo šaljivi koji se zove Deset najčešćih pitanja, u kojem sam pobrojao deset najčešćih pitanja koje dobivam u intervjuima i na književnim susretima, pa sam napisao i što osjećam dok ih slušam i kako na njih odgovaram.


. Na kojim se svjetskim pozornicama trenutačno izvode Vaša djela? Priprema li se uskoro neka nova izvedba?

- U ovom trenutku imam trideset i sedam živih predstava na pozornicama širom svijeta, od Mumbaija i Moskve, pa do Pariza, Praga, Bratislave, Ljubljane, Avignona, Zagreba, Krakova, Litve, Latvije...

Imam tu sreću da u nekim mojim dramama i komedijama igraju izrazito uspješni glumci, imam i tu sreću da mi neke predstave igraju godinama pred brojnom publikom. Ovog proljeća očekuju me nove premijere u Beču, Augsburgu, Poljskoj i Srbiji...

Zadnjih godina imam u prosjeku dvanaest premijera godišnje, što je jedna premijera mjesečno, a to je za dramatičara i motivirajuće i poticajno.


. Poznati ste kao autor koji prati svaki pokus svojih drama i komedija te svaku njihovu izvedbu. Zbog čega se toliko brinete o predstavi?

- Kad su u pitanju predstave koje mi se rade u Zagrebu, onda sam obvezno na čitaćim pokusima, jer je to zadnja, a i najbolja prigoda da se doradi tekst kako bi bio što prijemčljiviji sceni i glumcima, jer je to preduvjet da bi predstava uspjela i osvojila publiku.

Kad su u pitanju zagrebačke izvedbe, ako nisam na putovanjima, gotovo na svaku izvedbu odem i obično iz zadnjeg reda promatram kako predstava živi i razvija se, kako je publika prima, kako glumci igraju.

Kad je u pitanju Teatar Gavran, onda sam praktički službeno dežurno lice na predstavi.

Oduvijek sam govorio da dramatičar i komediograf ne mogu biti kabinetski pisci... Dramatičar se rađa u kazalištu, živi u kazalištu i za kazalište. Tako su činili i svi naši veliki prethodnici počev od Shakespearea, Molierea, Goldonija, Pirandella...


. Za razliku od knjige, predstava autoru pruža mogućnost da istog časa osjeti reakcije publike. Jesu li Vam emocije gledatelja svojevrsni smjerokaz pri stvaranju novih kazališnih djela?

- Kad je u pitanju komedija, pisac doslovno već prve večeri, već na prvoj izvedbi može vidjeti i osjetiti je li uspio ili propao... Također, pisac i redatelj nakon prve izvedbe još uvijek mogu popraviti predstavu ako su oni i glumci spremni na dodatni trud.

Kod ozbiljnih drama obično niste tako sigurni iako i tu ima iznimaka... Tako nešto sam doživio prije mjesec dana u Slovačkoj na svjetskoj praizvedbi moje ozbiljne drame >Tajna Grete Garbo<, koju je bez obzira na ozbiljnost i dramatičnost radnje publika gotovo nakon svake scene komentirala aplauzom, a na kraju predstave dugim aplauzom na nogama.

I mi pisci i glumci i redatelji ne možemo drugo, nego osluškivati publiku. Svi mi postojimo kao kreatori predstave samo kroz publiku i njezin doživljaj... ne postoji predstava bez publike koju možete nazvati predstavom ako glumci glume, a nema u gledalištu publike koja to želi gledati, ono što se događa na sceni u najboljem je slučaju tek pokus.


. Poznati ste i kao čovjek koji ne sudjeluje u polemikama, ne govori ružno o svojim kolegama, ne pripada književnim klanovima, već se bavi samo svojim poslom. Ipak, ima li nešto što Vas smeta u našoj književnoj, odnosno, šire, kulturnoj sredini?

- Život je kratak. Osobno sam uvijek imao puno ideja, i smatrao sam da je bilo koji oblik polemike gubitak vremena. Moj zadatak je napisati priču, a ne objašnjavati nekom drugom kolegi kako treba pisati priču.

Poštujem svakog pisca koji piše, jer je to u osnovi plemenit posao, i uvjeren sam da mu svaki čovjek pristupa u najboljoj namjeri.

E, sad, što se tiče naše hrvatske književne klime, tu je sve prilično >virtualno< i >nestvarno<, tu se često zaborave čitatelji... U književni život nam se uvukla trgovina, taština, buka i galama... rekao bih da nam je kazalište bitno >stvarnije< i poštenije iako i tu ima prenemaganja bez pokrića, ali bez obzira na sve >teatraliziranje< oko predstava koje to ne zaslužuju, o životu predstava ipak presuđuje nepodmitljiva publika.

U svjetskom teatru i svjetskoj >književnoj industriji< događa se još više negativnih stvari koje zbunjuju čitatelje i gledatelje, ali se ja svejedno nadam da će se pod naslagama svega toga, prije ili kasnije, prava knjiga i prava predstava uspjeti izboriti za čitatelje i gledatelje.

Za pisca je najbolje ne opterećivati se tim stvarima, nego se povući u svoj svijet i u njemu dati svoj maksimum.


. Donosi li takva izolacija umjetniku i nešto loše?

- Ma dobro, jasno je da vukovi samotnjaci znaju lošije proći, ali za svakog čovjeka je najbolje da živi u skladu sa svojim karakterom.

Ja jednostavno ne mogu zamisliti da djelujem na drugi način nego na ovaj... tako je bilo i prije 25 godina kad sam počeo, tako je i danas.


. Koji su Vam najljepši trenuci pisanja?

- Rađanje nove ideje i pisanje prve verzije djela. To su najljepši trenuci u pisanju.


. U mladosti ste pisali pjesme. Zašto ste kasnije odustali od njih?

- Ne znam na to pitanje racionalno odgovoriti. Jednostavno, dogodilo se da sam tek u nekoliko navrata u životu osjetio taj zov poezije. Rado sam je čitao, rado sam je i pisao, premda rijetko...

Ali eto, izgleda da sam po vokaciji pripovjedač i dramatičar, a ne pjesnik. Međutim, u mojim proznim i kazališnim tekstovima nađe se ponekad i poetskih trenutaka...


. U jednoj pjesmi zapisali ste i ove riječi: >Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji, čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja niti doprijeti do istine<. Zašto onda čitamo?

- Kraj pjesme otkriva zašto... Ali da ne citiram samoga sebe, reći ću da čitamo zbog vječne čovjekove žudnje za pričom, za spoznajom, za emocijom, za humorom... Važnost čitanja ne možemo svesti na jednoznačni odgovor, jer i ono što dobivamo čitajući nije jednoznačnost, nego bogatstvo, izobilje.


. Je li se rodila ideja za novu dramu ili knjigu?

- Evo, već je peta godina otkako sam objavio roman >Poncije Pilat<, svoj posljednji roman za odrasle, i premda sam u međuvremenu napisao četiri kazališna teksta, što će reći jedan godišnje, novi roman mi se već tri godine s teškom mukom iz >carstva ideja< seli na papir...

Jednostavno, kod mene je tako, kazališne tekstove pišem brzo i s lakoćom, dok se prozni rađaju sporo i mukotrpno.

Ukratko, igram se s onim što bi trebao biti moj idući roman, ali pojma nemam kad će tekst >procuriti< i hoću li ga uopće ikad napisati. Trebao bi to biti suvremeni roman, glavni junak mi je jasan i definiran, jasno vidim i znam što će biti u kojem poglavlju, ali svejedno još je puno toga maglovito i nejasno...


. Ne mogu a da Vas na kraju ne pitam za Vaše mišljenje o svojevrsnom zaključku nedavno održane tribine o položaju Društva hrvatskih književnika u javnom životu, da je to društvo kroz povijest imalo utjecaja i donosilo promjene, što danas nije tako, a za to su, smatraju sudionici te rasprave, ponajviše krivi mediji.

- Ne mogu komentirati tribinu na kojoj nisam bio. Član sam tog društva i jedino mogu posvjedočiti da je u njemu već godinama tolerantna atmosfera... Ali nas je 600 i ne možete očekivati da svi mislimo istom glavom, a to nije ni cilj takvog udruženja.

Uz to, nikad više niti jedno udruženje pisaca u bivšim socijalističkim državama neće imati ono društveno, političko i umjetničko značenje koje je imalo u socijalizmu u vrijeme jednostranačja...

Mnogi žale za tim, a ja ne žalim. Neka pisci svoje političke stavove iskazuju u svojim djelima, intervjuima ili u političkim strankama, a neka se književna udruženja bave književnošću i socijalnim pitanjima svojih članova.

To je bolje i za književnost, i za književnike, i za društvo u cjelini.


Maštam o mjuziklima i filmskim scenarijima


. Postoji li neka autorska žudnja?

- Pored ovog romana koji moj urednik u Mozaik knjizi Zoran Maljković nestrpljivo iščekuje, postoje neki pozivi za rad na filmu, a sam maštam o mjuziklima koje kao gledatelj volim pa žalim što sam kao autor na tom planu ostao neiskorišten.

Postoji u meni >žudnja< za pisanjem filmskih scenarija i libreta za mjuzikle, ali tu se mora poklopiti puno više okolnosti da bi se stiglo do cilja...

Vidjet ćemo.

Povezani članci

Who's Online

We have 218 guests and no members online