DUGI RAT

Žalosna je činjenica da danas pravog novinarstva gotovo više niti nema. Nakladnicima i vlasnicima tiska važna je samo prodaja pa tako i zarada. Nije bitno što se piše, glavno da to što se piše privlači mase. Neki se novinari izvlače na publiku, daje se ono što "raja" traži. Eh, kada bi netko upitao "raju" što zaista želi, možda bismo se svi ugodno (neki neugodno) iznenadili. Problem je upravo u tome što se tržište pretrpava žutilom, tračevima, nekvalitetnim tekstovima i inim smećem. Svi se izvlače na slabu prodaju, a tračevi im kao prodaju novine. Uz navedeno, pojavljuju se i još lošije emisije i programi koje nam se nude na TV ekranima. Još malo pa više nitko neće raspoznavati boje osim samo jedne – žute. Naime, u zadnjih nekoliko godina hrvatsko novinarstvo došlo je do najniže točke. Postavlja se pitanje što je uzrok takve erozije?... Postoji još jedan problem koji je u multimedijalno doba sve prisutniji, a to su građani-novinari. Danas zaista svatko može nešto piskarati na nekom portalu, to objaviti i, naravno, nazvati se novinarom. No, jesu li ti ljudi kompetentni i na temelju čega oni zaslužuju da ih se naziva, odnosno da sami sebe nazivaju novinarima?... - pita se u Nikolina Sok u svom komentaru na aktualnu situaciju s hrvatskim medijima, objavljnom na portalu Monitor.hr. Pročitajte ...

EPIDEMIJA MEDIJSKOG ŽUTILA

Kvantiteta bez kvalitete

Piše: Nikolina Sok
Izvor: Monitor.hr

Prema rezultatima istraživanja koje je proveo Irex (američka nevladina ustanova koja prati medije u tranzicijskim zemljama), Hrvatska je daleko ispred svojih susjeda na Balkanu.

No, uz sve pozitivne faktore koji prema tom istraživanju čine novinarsku struku u našoj zemlji dostojanstvenom nametnuo se "maleni" uljez – trivijalnost velikog broja tema u tiskanom i TV mediju.

Kako tako jedan, nazovimo, sićušni faktor može ugroziti novinarsku struku i sve što ona predstavlja, odnosno što bi trebala predstavljati? Naime, poput virusa u računalu polako, ali sigurno napada.
 

Novinari su sve sličniji robovima

S ciljem da ovaj problem ne postane permanentan potrebno je puno stvari promijeniti. Da stvar polako (ili malo brže) postaje trajna, te sve veći problem, pokazuju nam rezultati istraživanja koje je proveo GFK – novinarsko zanimanje odabralo bi tek 3 posto ispitanika, a velik postotak misli kako je novinarska profesija izuzetno korumpirana, kontrolirana i cenzurirana.

U početku bijaše "žuti dječak"

Već krajem 19. stoljeća Joseph Pulitzer susreo se s problemom koji nas i danas prati – slaba prodaja novina. Kako bi privukao veći broj čitatelja u svojim novinama 'World' počeo je proizvoditi vijesti koje su napuhavale događaje i tako privlačile velik broj čitatelja.

Za termin žutog, odnosno senzacionalističkog novinarstva, kriv je maleni dječak, lik iz stripa tzv. Yellow kid kojeg je Worldu preoteo Journal. Izazvao je on puno problema. Naime, njegovo pojavljivanje u Journalu dovelo je do sudskog spora između dotičnih novina i spomenutog Worlda upravo zbog 'krađe' učinkovitog lijeka protiv slabe prodaje tiska. Također, World je imao svoje napuhane priče popraćene ilustracijama i karikaturom Yellow kida, Journal svoj mini strip i Yellow kida.

Bilo kako bilo, danas se upravo maleni žuti dječak smatra simbolom senzacionalističkog novinarstva – više slike, manje teksta.

Kvantiteta bez kvalitete

Žalosna je činjenica da danas pravog novinarstva gotovo više niti nema. Nakladnicima i vlasnicima tiska važna je samo prodaja pa tako i zarada. Nije bitno što se piše, glavno da to što se piše privlači mase.

Neki se novinari izvlače na publiku, daje se ono što "raja" traži. Eh, kada bi netko upitao "raju" što zaista želi, možda bismo se svi ugodno (neki neugodno) iznenadili.

Problem je upravo u tome što se tržište pretrpava žutilom, tračevima, nekvalitetnim tekstovima i inim smećem, a za to vrijeme nikoga se ne pita da li zaista želi svaki dan u novinama pročitati koliko palmi je porušila Simona Gotovac u novom Mercedesu.

Svi se izvlače na slabu prodaju, a tračevi prodaju novine – no, kada bi se publici smanjio pristup takvim besmislenim i nepotrebnim informacijama i raznim dezinformacijama i kada bi više novina i magazina pisalo o konkretnim stvarima i problemima nekako nam se čini da bi se problem žutila smanjio.

Na našem tržištu fali raznolikosti.

Rastužuje statistika koja pokazuje da je Glorija već godinama najprodavaniji hrvatski tjednik. Onda se, logično, pitamo – zar je hrvatski narod zaista tako infantilan?

Zašto se zadovoljavamo minimumom, te zašto prihvaćamo smeće koje se nudi umjesto da nešto poduzmemo protiv toga? Uostalom, zašto dopuštamo da nas šopaju junk foodom? Puno pitanja, a malo odgovora.

Srž svih problema nalazi se u vodstvu kuće gdje su sve češće vlasnici ujedno i urednici svog medija, što nikako ne bi smio biti slučaj. Svi znamo koja je definicija vlasnika, a koja urednika i jednom kada vlasnik imenuje urednika svog medija, on se više nema pravo miješati u njegove odluke.

Jednostavnije je onda samog sebe imenovati urednikom, logično. Važan je samo profit, nije važno što se piše sve dok se dobro prodaje. Suvišno je napominjati da novinar u takvim uvjetima nema apsolutno nikakvog prava.

Balkane moj…

Problem tabloidizacije u našim krajevima nije nešto što su izmislili Balkanci već samo preuzeli od razvijenih zemalja.

Zapravo cijela priča oko žutog novinarstva je vrlo jednostavna: veća čitanost i gledanost dovode više oglasa pa tako i veću zaradu. Suvremene vijesti pružaju infotainment (prevedeno - zabavu i informacije u isto vrijeme, op. a.).

Možda i nije toliki problem u samom objavljivanju takvog sadržaja već način njegova objavljivanja. U Velikoj Britaniji medijska kuća koja objavi neistinu ne samo da gubi kredibilitet već na taj način može bankrotirati. To je kazna za neprovjerene informacije i neistinito objavljivanje.

Jeste li čuli da je u Hrvatskoj iz tog razloga netko bankrotirao?

Građani-novinari

Postoji još jedan problem koji je u multimedijalno doba sve prisutniji, a to su građani-novinari. Danas zaista svatko može nešto piskarati na nekom portalu, to objaviti i, naravno, nazvati se novinarom.

No, jesu li ti ljudi kompetentni i na temelju čega oni zaslužuju da ih se naziva, odnosno da sami sebe nazivaju novinarima? Hrvatski tisak i internetski prostor prepun je takvih tričarija.

Problem tabloidizacije neće nestati sam od sebe. Iako žutilo u Hrvatskoj još uvijek nije na razini svjetskoga, ipak taj problem postaje sve veći i raste iz dana u dan. Što će i kako biti, tek ćemo vidjeti.

Izvor: Monitor.hr