Novija povijest organiziranog pjevanja u
'metropoli' dalmatinskih klapa, u
Omišu, obilježena je dvama fenomenima koji su se počeli razvijati u istom vremenu te su se u nebrojenim okolnostima tijekom desetljeća postojanja i mutacije ukrštavali i razdvajali, a sudbina im je na kraju potpuno različita…
Festival dalmatinskih klapa općeprihvaćena je kulturna manifestacija od neupitne nacionalne važnosti, a
put klape Omiš donedavna je bio zaključen konačnom disperzijom članstva 2001. godine...
IZ KLAPSKE ŠKRINJE
Klapa
"Omiš"
Piše: Jure Šaban - Stanić
Izvor:
naklapskinacin.com
1968.
Novija povijest organiziranog pjevanja u 'metropoli'
dalmatinskih klapa, u Omišu, obilježena je dvama
fenomenima koji su se počeli razvijati u istom vremenu te su se u
nebrojenim okolnostima tijekom desetljeća postojanja i mutacije ukrštavali
i razdvajali, a sudbina im je na kraju potpuno različita…
Festival dalmatinskih klapa općeprihvaćena je
kulturna manifestacija od neupitne nacionalne važnosti, a put klape
Omiš donedavna je bio zaključen konačnom disperzijom članstva 2001.
godine.
1976.
Sredinom veljače upriličena je svečana večera u restoranu
Kaštel Slanica u Omišu, na koju su bili pozvani svi bivši pjevači i voditelji
klape Omiš bez obzira na dužinu pjevačkog i voditeljskog staža,
a s ciljem komemoriranja važnog događaja za kulturni život Omiša –
osnutka klape Omiš 1967. godine pod vodstvom Ljube
Stipišića., iste godine dogodio se i prvi Festival dalmatinkih
klapa.
Na scenu FDK-a (taj događaj uzimamo kao početak snažnijeg
javnog djelovanja) klapa dolazi 1968. g., a iste godine na
Festival prvi put dolaze klape Lučica i Filip
Dević, respektabilna konkurencija klapi Omiš u
godinama koje slijede i značajni sudionici Festivala gotovo do današnjih dana.
1976.
Sastav klape Omiš iz 1968. godine (slika 1):
- Dinko Baučić – 1. tenor
- Neven Raljević, Emil Perak – 2. tenori
- Nikša Čečuk – bariton
- Miladin Rogošić, Petar Stella – basovi
- Neven Raljević, Nikša Čečuk, Miladin Rogošić i Petar Stella danas su aktivni
pjevači u omiškim zborovima.
1977.
Klapa se do 1976.g pojavljuje na još dva
Festivala, a otad do 2000. g. izlazi na dvadeset i pet
Festivala uzastopno, pod budnim okom devet stručnih voditelja
od kojih je posljednji i potpisnik ovih redaka.
Za razvoj i umjetnički vrhunac klape zaslužna su dva
autoriteta: Duško Tambača i Eduard Tudor.
Klapa je u navedenom razdoblju osvojila devet
Festivalskih nagrada, sedam leuta publike i dva štita stručnoga
povjerenstva.
U dvadeset i pet godina kontinuiranog rada
klapa je redovito bila sudionik finalnih večeri Festivala, izvodila praizvedbe
novih skladbi Smiljana Radića i Vinka Lesića, nastupala na prostorima cijele
bivše države, kao i Republike Hrvatske; ostvarila je dugogodišnje prijateljstvo
i umjetničku suradnju sa Zagorskim oktetom iz Zagorja ob Savi (iz Slovenije) i
Komornim zborom iz Nestelbacha (iz Austrije).
U radu klape sudjelovalo je gotovo četrdeset
pjevača, a četrnaest ih i danas aktivno djeluje u
raznim vokalnim skupinama.
Posebnu uspomenu klapa čuva na prerano preminulog člana i
zasigurno najboljeg solista – baritona Marija Barišića kojeg su
s nostalgijom spominjali na okupljanju u Kaštel Slanici.
Prestankom rada 2001. godine, dio pjevača klape Omiš osniva
2003. g. Gradski komorni zbor Kralj Slavac i
nastavlja svoj glazbeni put u mješovitoj formi sve do danas.
Luč nade zasvijetlila je prije dvije godine kada grupa
mladića, zaljubljenika u baštinske zvuke, okuplja klapu Omiš u
potpuno obnovljenome sastavu.
Ove su godine uspješno prošli audiciju za idući
Festival pa s nestrpljenjem očekujemo i bilježimo njihov glazbeni
razvoj.
1979.
Navedena je objektivna i sjajna priča jedne
klape, a ona intimna, pjevačka, ljudska, poznata je samo pjevačima.
Njihovi se odnosi ne daju prepričati, razmišljanja se mogu tek djelomice
zahvatiti.
Jedino oni znaju što uistinu jest klapa
Omiš, što je bila ili značila, i iznad svega što su oni bili toj klapi.
Vrijeme posvećeno pjevanju, vrijeme zbijeno u četiri kamena zida
konobe opisuje i obilježava te živote,
osigurava vječnu tajanstvenost oživljena smijeha i suza.
Oni su ucijepljeni u akorde pjevačke prošlosti i svaki moj
objektivan zapis njihovih memorija, manje-više pozitivnih, bio bi samo
nedostojna karikatura jedne romantične dalmatinske priče.
U mnogočem je njihova sudbina univerzalna, klapska, a u još
više toga plemenita ali i tvrda, omiška.
Zaključak je jedinstven – vrijedilo se žrtvovati, rastajati i
ponovno okupiti jer je njihova ostavština jedna od najvažnijih glazbenih tokova
Omiša dosad.
Do pojave klape Smilje 1984. godine bili su
jedina klapa u gradu, a od 1993. g. društvo im prave
Puntari.
1981.
Desetljećima je trebalo vježbati i
ostati na sceni, odgojiti brojne pjevače i predstavljati grad u svim prigodama.
Jasno je da klapsko pjevanje u Omišu vrhunac
dostiže zlatnim štitovima Puntara 2001. i 2002. godine, ali je
još jasnije da u temeljima klapskoga pjevanja u gradu stoji klapa
Omiš.
1984.
Ona je bila ishodište i utočište pjesmi i
pjevačima, udžbenik estetike i praslika pjevačkoga načina jednoga podneblja. Sve
poslije nastale klape u gradu usavršavale su i brusile upravo
taj način, tu varijantu izvornoga.
Najviše intimnih, pjevačkih i voditeljskih životopisa vezano
je upravo uz klapu Omiš.
Važno je bilo u gradu imati osovinu glazbenog
rada i stručne suradnike oko kojih su se mladi pjevači okupljali. Jako
homogeni, pokazali su otvorenost novim pjevačima i voditeljima
kada su to okolnosti nalagale.
1985.
Čestitajući svim članovima klape, sa željom da njihova
povijest i memorija budu uskoro zabilježene u nekom opsežnijem obliku, ponovno
spominjem radosnu činjenicu da ćemo na ovogodišnjem Festivalu u Omišu čuti
obnovljenu klapu Omiš.
To je ohrabrenje da će osnovna nit pjevanja u gradu ponovno
naći put do publike i stručne javnosti.
Sretno!
Jure Šaban - Stanić
