Jokino blago ispod Ivan-kuka

Otokar Levaj

Joko Knežević je bio živopisan lik, a njegov život pun je anegdota. Ja sam, eto, imao tu sreću mnogima od njih svjedočiti. I ne samo to, nego sam imao i sreću da pod Jokinom divljom kruškom sjedim u društvu s Jurom Kaštelanom i Ivanom Raosom čije djelo upravo pripremam - govori Otokar Levaj, dok i mi sjedimo za stolom pod kruškom u dvoru Jokina Gandalja. A Gandalj je - zavjetrina. Odnosno riječ koja najbolje opisuje Kneževićev život. Danas u njemu stoluje šjor Oto, kako ga Rogozničani i Omišani zovu. Preselio se iz Zagreba i mirovinu troši ispod Ivan-kuka, stijene koja prema lokalnoj legendi skriva veliko blago. Iako, ako ćemo pošteno, većeg od Jokina teško je naći ...

POVODOM JOKINE BRGUJE

Jokino blago ispod Ivan-kuka

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Taman su u điru bile Mediteranske igre - ono kad su se 1979. godine održavale u Splitu - kada je Joko Knežević imao nemiran san. Pogotovo pred zoru. Susjedov pijetao, jer u Jokinoj smo Lokvi Rogoznici, budio je, naime, pola sela, pa tako i slavnoga slikara.

Joko Knežević u mozaiku

Danima je to trajalo, pa je odluka bila očekivana: pijetao, baš kao u partizanskom filmu, sljedeću zoru ne smije dočekati!

Susjed Čedo, međutim, nije želio ni čuti za likvidaciju svojega miljenika, a kako je i u ta doba ubojstvo beštije bilo kažnjivo da bi se Joko sam u taj čin upustio, s Čedom je sklopio nagodbu: Čedo će koknuti pijetla, a zauzvrat će mu Joko na vrtnom stolu napraviti mozaik u obliku sredozemne medvjedice, točnije Adriane, maskote Mediteranskih igara.

Rečeno, učinjeno. Kukurivac je zauvijek utihnuo, Joko je dobio miran san, a Čedomir Lović zasigurno najneobičnije djelo u bogatoj umjetnikovoj ostavštini.


50 dolara za kolutić sira

Za Čedu i njegove potomke većeg umjetnika od Joke Kneževića (1907. - 1988.) zasigurno nema. Naš domaćin, i sam umjetnik, na takvu se konstataciju neće odvažiti, no priznaje nam kako Joko, čovjek čijom se Rutom, kćerkom jedinicom, oženio, ponajprije zbog svoje samozatajnosti nije svrstan u prvi ešalon hrvatskih slikara i kipara.

- Kako god nije znao s novcem, a sjećam se scene kada je jednoj kumici za kolutić sira dao pedeset dolara jer je to bila jedina novčanica koja mu je bila pri ruci, tako nije imao smisla ni za marketing, odnosno samopromociju - kaže Otokar Levaj, koji je ne samo poznati glumac i Jokin zet nego i praktično jedini čuvar Kneževićeva blaga.

Ona kumica, red je da anegdota bude potpuna, ostala je šokirana nepoznatom novčanicom, no iz (straho)poštovanja prema mušičavom umjetniku nije mu ništa kazala, tek je sutra, kad njega nije bilo, pristupila ženi mu Mladenki kako bi joj vratila onaj komad papira što joj je Joko podvalio, te skrušeno izmolila “pravi” novac za svoj sir.

- Joko je bio živopisan lik, a njegov život pun je anegdota. Ja sam, eto, imao tu sreću mnogima od njih svjedočiti. I ne samo to, nego sam imao i sreću da pod Jokinom divljom kruškom sjedim u društvu s Jurom Kaštelanom i Ivanom Raosom čije djelo upravo pripremam - govori Oto Levaj, dok i mi sjedimo za stolom pod kruškom u dvoru Jokina Gandalja.

A Gandalj je - zavjetrina. Odnosno riječ koja najbolje opisuje Kneževićev život. Danas u njemu stoluje šjor Oto, kako ga Rogozničani i Omišani zovu. Preselio se iz Zagreba i mirovinu troši ispod Ivan-kuka, stijene koja prema lokalnoj legendi skriva veliko blago. Iako, ako ćemo pošteno, većeg od Jokina teško je naći.

- Joko je Gandalj izabrao kao svojevrsni egzil. Okrenuo je, kako je običavao reći, guzicu moru i povukao se tamo gdje ni jedne kuće nije bilo. A pogledajte sada - smije se Oto, priznajući da je i sam, kako bi Kneževićeva djela imala dostojanstven život, prisiljen iznajmljivati apartmane turistima.

Prva “Jokina brguja” održana je u kolovozu 2007. godine, na stotu godišnjicu umjetnikova rođenja, a šestoj će na pozornici Gandalja svjedočiti više od 600 gledatelja.

Otokar Levaj je, naime, u suradnji s omiškim glumcima iz amaterskog kazališta “Mali princ”, pripremio uprizorenje malo poznatoga djela Ivana Raosa “Kako je New York dočekao Krista”.

predstava Kako je New York dočekao Krista

Jokina brguja” ujedno je i jedini veći spomen na danas zanemarenog, od mnogih i zaboravljenog, da ne kažemo zabranjenog, umjetnika.

- Svako vrijeme nosi svoje, a ja se, koliko god mogu, trudim da Jokina ostavština bude valjano zbrinuta - ističe Levaj, vodeći nas kroz Gandalj i pokazujući prostorije pune Jokinih radova.


Božić i radna akcija

Dva mozaika posebno privlače pažnju. “Dolazak Hrvata” i “Povijest Hrvata”. Svaki na svojem zidu u umjetnikovu ateljeu.

- Joko je bio u partizanima iako nikad o tom dijelu svojega života nije posebno govorio. Otišao je Jure (Kaštelan, op.a.), pa sam otišao i ja, običavao je reći - veli Levaj.

Mozaike s hrvatskom nacionalnom tematikom radio je, pak, za svoju dušu. I nije ih, ako ste možda na to pomislili, skrivao. Dapače, znali su za njih i neki visokopozicionirani članovi Partije koji su u Gandalj, pod krušku, navraćali.

- Joko nije bio ideološki opterećen, no njegova djela mnogi su gledali isključivo kroz ideološku prizmu. U splitskoj bolnici su mu tako dva mozaika dugo vremena bila prekrivena jutom. Na juti bi se, pak, dvaput godišnje ispisalo “sretan Božić” i “sretan Uskrs”, a da je malo tko znao da se iza jute krije omladinska radna akcija - smije se Levaj.

U Omišu se povremeno organiziraju izložbe Joki u čast. No, stalnoga postava nema. A riječ je, slobodno pitajte Čedu Lovića, o najvećem umjetniku omiškoga kraja.

Jokina Brguja


Prometej iz Lokve

Malo je poznato da se Joko Knežević okušao i kao glumac. U filmu Vatroslava Mimice ‘Prometej s otoka Viševice’ odigrao je zapaženu epizodnu ulogu, no nakon premijere s poznatim redateljem, a bili su veliki prijatelji, više nikada nije prozborio ni riječ.

- Mimica je njegov glas u postprodukciji nasinkronizirao, što Joko nije mogao podnijeti, te mu taj čin nikada nije oprostio - kaže Levaj.

Slika iz 1940.: Oton Gliha, Ante Šojat, Erih Šlomović, Joko Knežević i Žiko Vlajnić
Fotografija iz 1940.: Oton Gliha, Ante Šojat, Erih Šlomović, Joko Knežević i Žiko Vlajnić


Ljubavna ciklona

O Jokinoj nagloj ćudi govori i zgoda s uništenjem čitavog ciklusa slika posvećenih jednoj dami u koju je, tijekom mladosti, bio zaljubljen.

- Ljubavna pjesma, jer on je, uz slikanje i kiparenje, nalazio vremena i za pisanje, upućena toj nama nepoznatoj djevojci nalazi se i u Antologiji hrvatske ljubavne poezije.

Joko joj je i sliku bio darovao, no njoj se nije svidjela, pa je uništio čitav ciklus.


Marš u kamenčićima

Impozantni mozaik ‘Ide Tito preko Romanije’ u devedesetima je, kao i mnoga druga umjetnička djela s tematikom NOB-a, doživio ružnu sudbinu. Vraćen je, kako Levaj kaže, u prvobitno stanje. No, još od nastanka, šezdesetih godina prošloga stoljeća, sudbina kao da mu je bila pretkazana.

- Taj rad od Joke je naručio splitski Muzej revolucije. I on ga je napravio s Titom na čelu kolone u kojoj su stupali i Ranković, Kardelj, Bakarić, Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, te ostali veliki drugovi toga vremena. Međutim, 1965. godine Ranković je pao u Titovu nemilost, pa i mozaik više nije imao smisla. Iz muzeja su tada zamolili Joku da popravi stvar, pa je on, uz dosta muke, Rankovića pretvorio u doktora Buljevića, poznatog partizanskog liječnika iz Omiša.

Pa su tako u novoj verziji preko Romanije išli Tito, Buljević, Kardelj i ostali. No, ovima iz muzeja to se nije činilo primjereno, kako će tamo neki Buljević biti prvi iza Tita, pa su Joki, ne znajući što bi drugo, vratili mozaik. A ni on nije znao što bi s njim, pa ga je nakon nekog vremena darovao gradu Omišu. A oni ga, svi sretni, postavili na trg koji će početkom devedesetih dobiti ime po Franji Tuđmanu.

I tako, jednoga dana eto Franje prema Omišu, a ove domaće uhvatila panika, pa udri po Jokinu mozaiku. Doslovno su ga izmitraljirali, a ono kamenčića što je ostalo skupili su u vrećicu i donijeli meni - prisjeća se Otokar Levaj.

Mozaik Joke Kneževića

Povezani članci

Who's Online

We have 263 guests and no members online