Povodom 42. godišnjice smrti pjesnika Josipa Pupačića

Njegov križ svejedno goriPrije četrdeset i dvije godine tragičnom smrću cijele obitelji ugasio se život jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika Josipa Pupačića. Rođen 1928. u Slimenu pokraj Omiša, školovan u rodnome mjestu, Bolu na Braču, Slavonskom Brodu, Splitu i Zagrebu, gdje je radio na Katedri starije hrvatske književnosti, ovaj je pjesnički romantik hrvatskoj književnosti ostavio stranice izuzetnog djela, koje je, nažalost, počesto ostalo u sjeni pjesnikova udesa ...

IVAN PUPAČIĆ

Na današnji dan poginuo, no njegov križ svejedno gori

Tragična smrt pokosila je cijelu obitelj, a pjesnik nije doživio da mu knjiga ‘Moj križ’ bude tiskana

Piše: Ivan Bošković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Bista Josipa Pupačića

U književnost Pupačić je ušao u završnim gimnazijskim razredima nametnuvši se zbirkom Kiše pjevaju nad jablanima i Mladići 1955. godine, kao svjež i osebujan pjesnički glas.

Za razliku od svoje krugovaške generacije, koja je na tragu europskoga moderniteta iskušavala putove književne emancipacije u vremenu dogmatske socrealističke prakse, pjesnički je identitet gradio na iskustvima naivnog doživljaja svijeta, ne robujući nikakvim diktatima izuzev onima izvornoga pjesničkoga nadahnuća.


Zla sudbina

Škrti zavičajni krajolik, slike mosorskih kamenih gromada i sugestivno iskreni razgovori tek probuđenog pjesnika sa “svojim ljudima”, nebom, zemljom i morem, odjeknuli su u slobodnom stihu mladoga pjesnika snagom neposredne lirske iskrenosti. Bio je to glas autentične djetinje začuđenosti nad misterijem svijeta (usp. Hej, dobrojutro nebo; Bože moj - Cetina!; Zdravo, mladiću, zdravo!) s kakvim se hrvatska književnost do tada nije sretala.

Dovoljno se prisjetiti pjesama More, Cetina, Vodama Cetine, Zvijezda da mi je biti, Jablani i drugih, u kojima jednostavna pjesnikova riječ, koju je živio kao pokretačku silu svijeta, postaje najdublji izraz autorove slobode. U ovom su razdoblju nastale mnoge od pjesnikovih antologijskih tvorbi.

Muzej Josipa Pupačića

No, pjesniku koji se istinski radovao životu, sudbina je uzimala najbliže; jednog za drugim trojicu braće. Ta će tragika odjeknuti u potresnim slikama (Vijesti, Nesagrađena kuća, Tri moja brata, Daleko dopire majčina tuga…) u kojima kantilena zavičaja ustupa mjesto pjesniku mračnih i dubokih slutnji, tjeskobe, zatvorenosti u sebe i svijet mraka.

Svijet u kojem je pjesnik živio i u koji je vjerovao, istaknuto je, počeo se raspadati; mitski doživljaj prirode nestao je pred govorom sudbinskih slutnji, reminiscencija na smrt i nestajanje, pa je razumljivo zašto su u Ustoličenju (1965.), svojevrsnoj zbirci-prijelomnici, mnogi vidjeli mučan proces traženja i sabiranja pjesničkih i životnih iskustava.

Posljednju knjigu pjesama, Moj križ svejedno gori (1971.), Pupačić je predao u tisak u veljači iste godine. Posvećene “kćerkici Rašeljki”, u njoj sabrane pjesme, objavljivane između 1962. i 1970., pjesnik nije dočekao oknjižene jer je, vraćajući se iz Londona, gdje je radio kao profesor na jugoslavenskoj dopunskoj školi, stradao na otoku Krku prilikom pada zrakoplova.

križ


Poruke davnih riječi

Nekoliko u njoj duboko autobiografskih stihova sa slutnjom i pretkazanjem udesa knjizi je osiguralo testamentarni karakter i priskrbilo joj kultni status sa snagom (gotovo) zaštitnoga znaka i pjesnika i njegova pjesništva (Između neba i zemlje, Moj križ svejedno gori, Spavaj, miljeno moje, Suhoj Cetini i dr.).

Ti su (autobiografski) stihovi, reći će književni znalci, onaj uteg na pjesničkoj vagi koji uzmnožava govor ove poezije jezikom nepatvorenog sudbinskog svjedočanstva.

Slike i simboli toga govora s vremenom su, pokazalo se, oprostorili pjesnikovu zagonetku koju generacije čitatelja, ali i književna znanost, iznova rješavaju u skladu sa svojim duhovnim iskustvima.

Iako se u ovoj “oporučnoj” zbirci susrećemo sa slikama užeg ili šireg zavičajnog izvorišta, Cetine, Mosora, Biokova, Krka, Boke…, nije teško otkriti kako one “nose” dublji smisao.

U njima pjesnik, slušajući poruke davnih riječi, uspostavlja dijalog i s opatom Držihom (Zemlja i ja) i s hrvatskom književnom baštinom (Ja vučem čemer magle tvojih gorah), pri čemu kolektivni hrvatski subjektivitet, kako ističe Milanja, predstavlja najdublji oslonac i uporište pjesnikovoj ljudskoj i pjesničkoj identifikaciji.

Obljetnica smrti Josipa Pupačića

Podsjećamo tek na stihove “Nad mojim i tvojim tjemenom/ Nad mojim Sljemenom/ Nad mojim Slimenom”! (Ovdje gdje sam se dogodio). Svojim književnim djelom Pupačić je ne samo obogatio nego i zadužio našu književnost i našu kulturu općenito.

Kao duhovna baština hrvatskoga čovjeka, njegova je književnost, nadamo se da nije preuzetno, i naš dug i naša trajna obveza! Vjerujemo, ne samo prigodno!


Vrstan antologičar

U ovom kratkom podsjećanju na Pupačićevu godišnjicu, vrijedi istaknuti kako je on bio i književni povjesničar, esejist i kritičar, ali i, što je manje poznato, vrstan antologičar.

Njegova Antologija hrvatske poezije 20. stoljeća, zajedno s Mihalićem i Šoljanom, ali i antologija stihova o moru, o kojem je sam napisao zacijelo ponajljepšu hrvatsku pjesmu, za koju će Frangeš kazati da pripada “među dragocjenosti moderne hrvatske lirike”, I gledam more (2005.), svjedoče o težini pjesnikovih književnih znanja, biranog ukusa i književne mjere.

Obljetnica smrti Josipa Pupačića

Povezani članci

Who's Online

We have 303 guests and no members online