Čikina rock lista: Propustili ste, poslušajte

Augustines

Gnjila dalmatinska jesen, reka bi Smoje. Nema više šušura na svakom koraku, otišle su Čehinje i gotovo je sa ribarskim večerima na kojima se umjesto vina i ribe troše čevapi i pivo. Njih će nam uskoro zamijeniti tmurni oblaci, jesenja letargija i duga, dosadna, kišna popodneva koja se mogu skratiti eventualno nekom dobrom knjigom, interesantnim filmom ili pak dobrom glazbenom pločom. A ovih je potonjih u 2014. bilo uistinu pregršt. Iz tog ćemo vam razloga bili slobodni od svih njih preporučiti nekolicinu ponajboljih, kako vas ta gore spomenuta poslijepodneva ne bi uhvatila nespremnima. Krenimo, dakle, sa najugodnijim ovogodišnjim glazbenim iznenađenjem – Augustinesima ...

ROCK N ROLL DUGI RAT 2014.

Propustili ste, poslušajte

Piše: Ante Čikotić Čiko

 Krenimo, dakle, sa najugodnijim ovogodišnjim glazbenim iznenađenjem – Augustinesima.
 

Augustines: "Augustines"

Album je ovo kakvog U2 cijelu karijeru pokušavaju snimiti, ali ih je, evo, ovaj spretni trojac uspio preduhitriti.


Anathema: "Distant Satellites"

"Distant Satellites" su istinski glazbeni misterij. Kako li su samo, dovraga i bestraga, bivši death/doom metalci uspjeli snimiti nešto ovako suptilno, krhko i uistinu melodiozno? To vam ga dođe otprilike nešto kao da mesar napiše simfoniju…


Supersuckers: "Get The Hell"

Ako ste vi jedan od onih što smatraju da pravi rock mora biti iskonski, divlji, prljav i zao, onda su Supersuckers band za vas. U suprotnom – uhvatite se Coldplaya, a ove zviri ostavite pravim r'n'r connoisseurima.


Ryan Adams: "Ryan Adams"

Da je netko drugi sinimo onako savršen album kao što je to bio Adamsov "Ashes & Fire" iz 2011., okačio bi gitaru o klin i više nikada ne bi ni ušao u studio, s obzirom da se tako nenadhebiva ploča može snimiti samo jednom u životu.

No, ne i Ryan Adams.

Čupavi meštar ne samo da se opet udostojio ući u studio, utakati gitaru i odvrnuti pojačalo, nego je evo ponovno snimio remek-djelo koje ozbiljno konkurira za album godine.


Robert Plant: "Lullaby... and the Ceaseless Roar"

A kad smo već kod kandidata za album godine, jedini ozbiljan konkurent samozatajnom Adamsu je ekstrovertirani, kako mu publika i kritika laska, "zlatni bog" koji nam je sa "Lullaby... and the Ceaseless Roar" odlučio pokazati kako bi to zvučalo da neki stari bluesman i irska pastirica odluče sa plemenom saharskih nomada prašiti bristolski trip-hop.


Joe Bonamassa: "Different Shades Of Blue"

S druge pak strane, gitarski virtuoz Joe Bonamassa možda i nije snimio najbolji album u ovoj godini, ali zato pjesmu definitivno je. 'Never Give All Your Heart' sa njegove nove ploče je tipični Bonamassa, produkcijski skockana, sjajno odsvirana i otpjevana, te sa eksplozivnim gitarskim solom koji još jednom podcrtava tezu da je hiperaktivni Joe ipak puno više od blijede kopije Garyja Moorea ili još jednog epigona Stevie Ray Vaughana.


Rival Sons: "Great Western Valkyrie"

Dozvolite mi da ovdje ukradem poznati citat s kojim je Jon Landau 1974. proročki opisao tada još golobradog Brucea Springsteena i umjesto za njega, za puno mlađe Rival Sonse kažem da su danas ustvari oni "budućnost rock 'n' rolla".


John Hiatt: "Terms of My Surrender"

Posjetili biste SAD, a nemate šoldi za avionsku kartu? Ništa zato. Poslušajte novi album ovog starog grintavca i činit će vam se kao da ste ih obišli uzduž i poprijeko.


Rodrigo y Gabriela: "9 Dead Alive"

Meksički gitaristički dvojac Rodrigo y Gabriela inzistiraju na tome da je njihova glazba ustvari heavy metal, ali do grla utopljen u flamenco. Nije da im ne vjerujemo, ali isto bi bilo lipo kad bi ih netko uspio dovesti na Omiš Guitar Fest, pa da se i mi iz prve ruke možemo uvjeriti u to.


Leonard Cohen: "Popular Problems"

Znam da je fraza otrcana, ali Leonard Cohen je stvarno kao vino – što stariji , to bolji!


Lenny Kravitz: "Strut"

Najveći je rocker među šminkerima i šminker među rockerim napokon shvatio da su njegove najbolje pjesme upravo one jednako pogodne kako za modne piste, tako i za striptease barove. Zahvaljujući tom prosvjetljenju, on sad, nakon dugo vremena, opet zvuči funky, prčevito i moćno.


Sam Smith: "In the Lonely Hour"

Britanci imaju dugu tradiciju iznimnih pop pjevača koji svojom superiornom izvedbom i izbrušenim soul manirizmima uspijevaju bez po muke doprijeti do masovne publike, a da pritom ne žrtvuju kvalitetu svoje glazbe. No, krajem prošlog stoljeća, ta je tradicija jedno vrijeme zamrla, da bi ju u život vratila Amy Winehouse, a nakon nje u potpunosti revitalizirali izvođači poput Duffy, Adele, Emeli Sande ili pak, sad u zadnju, John Newman i Sam Smith koji je, kako se to čuje iz priloženog, snimio jedan od najboljih debuta u 2014.


Sara Renar: "Jesen"
Irena Žilić: "Travelling"

I kako smo započeli sa jeseni, tako ćemo sa "Jeseni" i završiti.

Naime, vjerovali vi to ili ne, domaća glazbena scena ne samo da nije prdnula u rosu, nego evo u ovih proteklih nekoliko mjeseci pokazuje i znakove izrazite živosti. Niklo je tako gomila svježih lica koje se itekako isplati poslušati i popratiti (Miki Souls, Bang Bang, Krešo i kisele kiše, M.O.R.T., Šank, The Marshmallow Notebooks…), te se među njima čak i zarolao jedan cijeli novi "novi val", ovaj put kantautorica poput Nine Romić, Lovely Queences, Irene Žilić, Sare Renar i Queen Of Sabe - sve odreda prekrasnih curki koje do svoje publike nastoje, umjesto sa soft-porn selfijima i debilnim facebook statusima, doprijeti kvalitetnom glazbom i prekrasnim tekstovima.

Među diskografskim izdanjima tih šinjorina relativno su najfriškiji iznimni debi "Travelling" Irene Žilić, te gore već spomenuti EP "Jesen" Sare Renar, koje vam toplo preporučamo kao nezaobilaznu jesenju glazbenu lektiru.