In Memoriam: Vesna Parun

Vesna ParunNakon duge i teške bolesti u 88. godini života preminula je Vesna Parun, najveća hrvatska poetesa i vjerojatno posljednji klasik hrvatske književnosti. Prvom zbirkom "Zore i vihori" objavljenom 1947. godine Parun je vratila hrvatskoj poeziji njezino organsko pravo na riječ i bila žestoko napadana. "Očito je da je Vesna Parun uz Juru Kaštelana jedna od najvećih pjesničkih darovitosti koje su se javile nakon Tina Ujevića. U svojoj 80-oj godini ona je još uvijek znala otkinuti od sebe pjesmu koja je bila velika, autentična poezija. Gubitak neka prosude sljedeći naraštaji", rekao je o pjesnikinji njen kolega Nikica Petrak... Nakon ovakve vijesti može nas obuzeti samo šutnja ...


IN MEMORIAM

Vesna Parun

Vesna Parun
Svojom riječi dohvatila je nedostižno

Piše: Ines Kotarac / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 
Rođena na početku proljeća s imenom proljetne božice Vesne, u sivo jesensko jutro nakon duge i teške bolesti u 88. godini života u Stubičkim je toplicama preminula najveća hrvatska poetesa i vjerojatno posljednji klasik krvatske književnosti.
 
Iza nje je život koji je svojedobno sama usporedila s jednim krugom Danteova pakla. Po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Česta seljenja, različiti zdravstveni problemi i nesretna ljubav uvelike su odredile njezin životni put.
 
Rođena je 1922. godine na otočiću šibenskog arhipelaga, Zlarinu koji će trajno ostati trajno vezana. I dok je djetinjstvo provela u nekoliko dalmatinskih mjesta (Splitu, Visu, Biogradu na Moru, Šibeniku) veći dio života živjela je u Zagrebu.
 
Godine 2000. zbog zdravstvenih razloga Parun se preselila u Stubičke toplice. Iako je tada još vjerovala da je to tek privremeno rješenje, sljedeće desetljeće to će biti njezin novi dom.
 
Posljednjih godina uglavnom bi se o njoj pisalo u proljeće, oko 10. travnja, kad bi bio obilježen i proslavljen njezin rođendan. Iako u fizički lošem stanju, prikovana za krevet, ostala je lucidna do kraja, a ni pjesničko pero nije se smirivalo.
 
Prve korake u poeziji Parun je napravila davne 1931. godine, kada pjesmu »Pramaljeće« kao desetogodišnja djevojčica objavljuje u listu »Anđeo čuvar«, a iste je godine napisala i svoj prvi sonet »Susret u julu«.
 
Godine 1947,. u poratnom vremenu i prvim godinama socijalizma, njezina je prva zbirka poezije »Zore i vihori« (1947.), objavljena pod uredničkom palicom Gustava Krkleca, odjeknula kao pucanj u noćnoj tišini.
 
Već tada je stekla je prve zagovornike pjesničkog glasa koji poeziji vraća njezino organsko pravo na riječ, no s druge je strane i žestoko napadana. Oni koje je pjesnikinja nazvala "vitezovima terora i moći", tada moćni zagovornici socrealističke poetike u književnosti, proglasili su njezino pismo vrhuncem zapadne dekadencije.
 
Njezina pjesnička zbirka »Crna maslina« objavljena 1955. godine, svojim je mračnim i oporim tonovima bila potpuno u opoziciji s optimizmom koji je tada izbijao iz svih pora života.
 
»Crna maslina« smatra se jednom od najzaokruženijih zbirki poezije u hrvatskom pjesništvu. Riječ je o svijetu stilizirane i moćne osjetljivosti, pune dobrote i praštanja, ljubavi, nevinosti, žrtve, sažela je Paruničinu poetiku svojedobno Tea Benčić Rimey.
 
Iznimno plodna, Parun je iz godine u godinu nizala nova djela (»Vidrama vjerna«, »Koralj vraćen moru«, »Bila sam dječak« »Ukleti dažd«, »Sto soneta«, »Smijeh od smrti jači«...) dosegavši impresivnu brojku od šezdesetak naslova.
 
Ta, kako su je najčešće zvali, čarobnica riječi bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost.
 
Kako joj je čitateljska publika s godinama rasla, pjesme joj prevođene na brojne strane jezike i zauzimale stalna mjesta u antologijama, bez obzira na brojna osporavanja, nisu je mogle zaobići ni važne književne nagrade. Za zbirku »Pjesme« (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, a za zbirku »Crna maslina« (1955.) Nagradu grada Zagreba. Godišnju Nagradu Vladimir Nazor primila je 1959. godine, a 1982. godine Nazora za životno djelo. Njezin stihovani dječji roman »Mačak Džingiskan i Miki Trasi« (1968.) osvojio je Nagradu Grigor Vitez, a 1970. godine Parun je u Parizu je dobila Diplomu za poeziju.

Vesna Parun
 
Kasnijim stihovima Parun će oboružana ironijom i satirom reagirati na svijet koji je izgubio čistoću i iskrenost. Umjesto istraživanja suptilnih predjela vlastite duše više propitivala ne tako suptilne pojave naše svakodnevice.

Ponovno protiv struje, bez dlake na jeziku, od sredine sedamdesetih godina (faza koja započinje »Apokaliptičnim basnama«) ona ispisuje satirične tekstove koji će se devedesetih godina prometnuti u peckave rugalice.
 
Jedna od posljednjih zbirki »Taj divni divlji kapitalizam« bila je angažirana kritika naše hrvatske stvarnosti s posebnim naglaskom na našim političarima.
 
Iako je ona jedna od perjanica hrvatske poezije, ne valja zanemariti ni njezin prozni i dramski opus, a značajan trag ostavila je i u dječjoj književnosti (napisala je dvadesetak fantastičnih knjiga).
 
I na kraju, oprostimo se od one uz čije smo stihove učili voljeti i patiti, čime drugim ako ne njezinim iskrenim i snažnim riječima:
 
Vesna ParunPred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

 
(Iz pjesme "Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne")
 
i njenom najpoznatijom pjesmom ...
 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
 
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
 
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
 
Vesna ParunŠeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
 
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
 
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
 
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
 
Vesna ParunTi koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
 
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
 
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

 
(Pjesma "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih ")

Povezani članci

Who's Online

We have 128 guests and no members online