100. obljetnica rođenja Ranka Marinkovića

Ranko MarinkovićViška udruga "Memorijalna zbirka Ranko Marinković" danas  obilježava 100. obljetnicu rođenja književnika Ranka Marinkovića. Tijekom manifestacije biti će prikazane tri predstave prema Marinkovićevim djelima - "Ruke po Ranku" HNK Varaždin, "Glorija" Teatra &TD i "Maestrova smrt" Udruge Fijaker, te ekranizacije "Karnevala" i "Albatrosa". Program se do 25. veljače održava u Visu i Komiži, a uz kulturni program, među ostalim, održat će se brojna predavanja i tribine na temu Marinkovićeve književne ostavštine.

VIŠKA MANIFESTACIJA

100. obljetnica rođenja Ranka Marinkovića

Piše: I.T. / Jutarnji List

Ranko Marinković


Vis i Hrvatska slave otočnog Voltairea

Izvor: Slobodna Dalmacija

Veliki hrvatski književnik Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. godine u gradu Visu, umro je 28. siječnja 2001. godine u Zagrebu, a pokopan je u Komiži 2. veljače 2001. godine.

U gradu rođenja njegova oca, u Komiži, svake druge godine održava se znanstveni skup “Dani Ranka Marinkovića”, posvećen njegovu životu i književnom djelu, jednom od uporišnih mjesta cjelokupne hrvatske i mediteranske književnosti i kulture.

Radi daljnje popularizacije njegova velikog opusa, inače sastavnog dijela obvezne školske literature, a u povodu stote obljetnice rođenja viškog Voltairea, “Dani Ranka Marinkovića” raspisali su literarni i likovni natječaj o temi “Svaki čovjek je otok“ za sve osnovce.

Kao otočanin, Ranko Marinković u svojim je djelima i razgovorima posebno isticao tu misao iskazujući ljubav za otok i otočane, a nju mogu osjetiti svi otočani, ali i svi koji znaju što je otok, osobito djeca na njemu rođena koja su tu stekla prva životna iskustva i prva znanja o literaturi.

Ranko Marinković

 

BIOGRAFIJA

Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Studij romanistike Marinković je završio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1935. Tijekom II. svj. rata bio je interniran u logor Ferramonte, nakon kapitulacije Italije prebacio se u Bari, a potom u saveznički zbijeg u El Shatt. Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete NR Hrvatske, Nakladnome zavodu Hrvatske, bio je ravnatelj Drame zagrebačkoga HNK i prof. na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je i umirovljen.

Pjesme, prozu, eseje i kritike počeo je objavljivati u periodici već za vrijeme školovanja. U zagrebačkome HNK-u bila mu je 1939. izvedena prva drama Albatros, poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948). Riječ je o farsi utemeljenoj na ideji iz istoimene Baudelaireove pjesme, a u središtu joj je intelektualac koji se nakon mnogobrojnih sukoba i slomova vraća u zavičaj, na otok. Time je najavljeno temeljno polazište Marinkovićeva knjiž. svijeta – povratci na otok i drama koja se zbiva u pojedincu.

Knjiga Proze obuhvaća priče pisane prije rata, a u njima se mogu prepoznati neki tematski interesi kojima je ostao vjeran u cjelokupnome svojem proznom radu: mediteransko ozračje, zbivanja u otočnome gradiću, na izoliranom otoku kao pozornici ljudskih drama, zanimanje za odnose među likovima te minuciozno analiziranje opsesija i frustracija likova, uz uvijek prisutan ironijski modus. Neke novele iz te zbirke, ponešto prerađene, osnovom su i njegovih kasnijih proznih zbirki Ni braća ni rođaci (1949), Poniženje Sokrata (1959), Pod balkonima (1953), Karneval i druge pripovijetke (1964).

Ranko Marinković

Kritike i eseje o drami, kazalištu i filmu objavio je u knjizi Geste i grimase (1951), koja obuhvaća tekstove u rasponu od analiza kaz. poetika, preko kaz. kritika (od kojih se os. izdvaja ona o L. Pirandellu, piscu s kojim je M. dijelio mnoštvo zajedničkih poetičkih odrednica, prije svega koncepciju humorizma) do eseja o filmu (među kojima se originalnošću os. ističe O mehanici i poetici filma).

Najznačajnija je Marinkovićeva prozna zbirka Ruke (1953), tiskana u tridesetak izdanja, s kojom je zadobio pozornost i pohvale kritike. Bliskost s ranijom prozom zamjetljiva je u mediteranskom ambijentu te pozornosti usmjerenoj na likove koji pate od nesposobnosti realizacije vlastita identiteta. U toj su zbirci objavljene antologijske Marinkovićeve novele, među kojima svakako treba spomenuti naslovnu, priču o stvaralaštvu, u kojoj do izražaja dolazi modernistička gradnja priče i poigravanje pripovjedačkom pozicijom, te Zagrljaj, s naglašenom metaliterarnom dimenzijom koja tematizira sam čin pisanja (proza o pisanju proze) i neizravno problematizira odnos umjetnosti i zbilje.

Dramski mirakul Glorija (izvedena 1955., tiskana 1956) najpoznatija je i najizvođenija Marinkovićeva drama, u kojoj je, pričom o svećenikovoj zamisli da na mjesto Bogorodičina kipa u crkvi, kako bi ga učinio što uvjerljivijim, postavi negdašnju cirkusku artisticu Gloriju, časnu sestru Magdalenu, zapravo simbolički iznesena osuda svakoga dogmatizma i totalitarizma te nemoć svih ideologija.

Vrhunac je Marinkovićeve proze roman Kiklop (1965), sinteza njegova dotadašnjega knjiž. rada. Ispripovijedan modernističkom tehnikom, razbijen na fragmente, s čestim esejističkim ekskursima, roman daje sliku intelektualno-bohemskih krugova u Zagrebu pred sam početak II. svj. rata. Ispresijecan je mnogobrojnim citatima i referencijama na svj. književnu baštinu, s naglašenom simboličkom i alegorijskom crtom te se može čitati kao snažan proturatni roman. God. 1976.

Kiklop je za scenu adaptirao K. Spaić, a 1982. za film A. Vrdoljak. Roman Zajednička kupka (1980) blizak je Marinkovićevu dramskomu pismu jer je napisan kao dijalog dvaju likova što u primorskome gradiću razgovaraju o različitim temama. Dijalozi sve više postaju monolozima, s naglašenom metaliterarnošću i parodiranjem različitih knjiž. žanrova, prije svega kriminalističkoga romana.

Ranko Marinković

Za vrijeme Domovinskoga rata M. je objavio roman Never more (1993), u kojem se prenosi dio kiklopovske tematike, a središnji je lik student povijesti koji od mobilizacije bježi iz Zagreba u otočni zavičaj. Također je pisan monološko-dijaloškom tehnikom, ali ne dostiže kvalitetu Kiklopa.

Totalitarizam i represija sustava tema je Marinkovićeva dramskoga vodvilja smještenog u imaginarno kraljevstvo, Politea ili Inspektorove spletke (1977), a u drami Pustinja (tiskana 1982) ponovno se bavio odnosom umjetnosti i zbilje.

Knjiga eseja Nevesele oči klauna (1986) sastavljena je od dijela pretiskanih tekstova iz Gesta i grimasa, nadopunjenih intervjuima u kojima je autor objašnjavao svoje nazore o umjetnosti i svijetu u kojem živi.

Marinkovićev književni opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge pol. XX. stoljeća.

Povezani članci

Who's Online

We have 240 guests and no members online