In Memoriam: Gabriel Jose García Márquez

Svijet je napustio Gabriel Jose García Márquez, kolumbijski pisac, novinar i politički aktivist, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1982. godine. Rođen je u obalnom gradu Aracatacu 6. ožujka 1927. i odrastao s djedom i bakom po majci. Formalno obrazovanje počinje s 9 godina kada počinje živjeti s roditeljima u gradu Sucre. Zavolio je književnost na studiju prava i pročitavši Kafkinu "Preobrazbu" shvatio je da se na taj način može pisati i kako je sam rekao da je to znao počeo bi i sam pisati mnogo ranije. Prva hit knjiga mu je "Pukovniku nema tko pisati" (1961.), slijedi "Pogreb velike mame" (1962.). "Sto godina samoće", prodanu u 10 milijuna primjeraka, piše 1969. godine. Nobelovu nagradu Marquez je dobio 1982. za romane i kratke priče u kojima kombiniranje fantastičnog i realnog stvara bogat svijet mašte koji odražava život i sukobe jednoga kontinenta, obrazložio je tada Nobelov odbor.

IN MEMORIAM

Gabriel Jose

Video: CNN

 

Gabriel Garcia Marquez: Oproštajno pismo...

ZALJUBLJEN U LJUBAV

"Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta i podario mi komadić života, moguće je da je ne bih kazao sve što mislim , ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.

Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedem zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svijetlosti.

Hodao bih kad drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.

Bože moj, kad bih imao sreće, ispisivao bih svoju mržnju na ledu i čekao da zagrije sunce.

Bože moj, kad bih ja imao jedan komadić života... ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Djeci bih darivao krila ,ali bih prepustio da sama nauče da lete, stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas ljudi...

Naučio sam da čitav svijet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je zauvijek uhvatilo.

Naučio sam da čovijek ima pravo da gleda drugog odozgo, jedino kada treba da mu pomogne da ustane da se uspravi.

Toliko toga sam mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kad me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću nažalost početi da umirem."




Foršpan filma Mikea Newella "Ljubav u doba kolere" po djelu Gabriela Garcie Marqueza.

Povezani članci

Who's Online

We have 204 guests and one member online

  • admin