Razgovor s Jakšom Fiamengom

U Gradskoj knjižnici Omiš, povodom lanjske 40. godišnjice rada i mjeseca knjige, pjesnik i novinar Jakša Fiamengo je, uz pratnju ženske klape Neverin iz Kaštela, predstavio nekoliko svojih zbirki, recitirao pjesme i objasnio bit tih pjesama. Govorio je o ljubavnoj poeziji i poeziji koja nam govori da u svakoj stvari počiva nešto što nije vidljivo na njezinoj površini... piše Jerolima Čulić, učenica VIIc razreda Osnovne škole "Jesenice" u svom novinarskom radu "INTERVJU S JAKŠOM FIAMENGOM" koje je na naedavnom susretu stvaralaštva osnovaca "Lidrano" ušlo u užu konkurenciju županijskog natjecanja literarnih radova učenika. Čestitamo! Intervju možete susretljivošću djelatnika OŠ "Jesenice" pročitati u nastavku teksta ... 

PJESNICI I DJECA

Razgovor s Jakšom Fiamengom

Piše: Jerolima Čulić, VII C, OŠ "Jesenice"

U Gradskoj knjižnici Omiš, povodom 40. godišnjice rada i mjeseca knjige, 27.Listopada 2007. godine Jakša Fiamengo je, uz pratnju ženske klape Neverin iz Kaštela, predstavio nekoliko svojih zbirki, recitirao pjesme i objasnio bit tih pjesama. Govorio je o ljubavnoj poeziji i poeziji koja nam govori da u svakoj stvari počiva nešto što nije vidljivo na njezinoj površini.

PitanjeŠTO U VAŠEM ŽIVOTU ZNAČE SUSRETI S NAMA MLADIMA?

- Da sam još uvijek mlad ! U svakom djetetu čuči pjesma , a u svakom piscu čuči malo dijete. Prema tome, pjesnici i djeca su kao najbliži rođaci i susreti s vama znači : opustiti se, ispričati neki vic, dobro se osjećati… kao s familijom.

PitanjeISPRIČAJTE NAM NEŠTO O VAŠEM DJETINJSTVU U KOMIŽI. ČEMU STE SE NAJVIŠE RADOVALI?

- U gradu djeca imaju na raspolaganju jednu ulicu i jedno dvorište iz koje ne smiju otići. A moja Komiža je bila jedna velika ulica i zato sam zadovoljan što sam rođen baš u Komiži , a ne u gradu gdje sad živim, u Splitu. Veselile su me razne igre koje su tada bile: od krpaša (krpe namotane na lopte),graničara, bankuta ( prevrtanje sličica), a tukli smo se i kamenjima , zašto to kriti ?

PitanjeVI IMATE POSEBAN SENZIBILITET ZA SVOJU KOMIŠKU ATMOSFERU. MOŽDA BI BILO DOBRO DA NAM KAŽETE NEŠTO O VAŠOJ KOMIŽI I ŠTO ONA VAMA ZNAČI?

- U Komiži je pokopan Ranko Marinković jedan od najvećih pisaca prošlog stoljeća. Njegova je želja bila da se pokopa u Komiži, u rodnom gradu njegova oca, iako je on rođeni Višanin. Rekao je da je njemu puno draža Komiža jer je u obliku potkove, a u sredini je Biševo s Modrom špiljom. Dakle, imamo dvije punte koje su kao zagrljaj i zato Komiža jest zagrljaj. Kuće su tu zbijene kao da jedna drugu griju, potpomažu i podupiru. Prvi pogled koji sam vidio u životu bilo je more; zato je more bitan dio moje poezije. I jednom, kad umrem, bit ću pokopan na brijegu ispod crkve Sv. Nikole gdje se za blagdan Sv. Nikole 6.12. spaljuju stari brodovi u čast svih onih koji upravo plove. To je groblje najljepšeg pogleda na svijetu i zavidim Ranku Marinkoviću što ga uživa.

PitanjeVOLITE LI PUTOVATI I GDJE ?

- Volim putovati. Bio sam u Kini dva puta. I Južnoj Americi, u Europi do Londona, no nisam bio u Grčkoj, a tamo bih volio biti. Putujem dosta i po Hrvatskoj. Volim putovati zato što sebe volim uspoređivati s raznim stvarima oko sebe i mnogo pjesama sam napisao baš negdje drugdje. Jedino na tim putovanjima pati moj mačak, no preživi on nekako bez mene.

PitanjeKOJA JE OMILJENA KNJIGA VAŠEG DJETINJSTVA?

- Mnoge knjige. Junaci Pavlove ulice, Pustolovine Toma Soyera, Cesarić, Šegrt Hlapić, Šuma Striborova…

PitanjeKAŽITE NAM NEŠTO O VAŠIM PRVIM KORACIMA U SVIJET POEZIJE, TOČNIJE KADA STE POČELI PISATI?

- U drugom razredu gimnazije išao sam u literarnu sekciju, a profesor sekcije bio je čovjek koji je nedavno umro - Ivan Krešić. On je bio prvi koji me uvlačio u svijet poezije, ne samo mene, nego cijelu jednu generaciju. Shvatio sam tada bit poezije: poezija je ono što vidiš i ono što ne vidiš. Ona nam govori da u svakoj stvari počiva nešto što nije vidljivo na njezinoj površini.

PitanjeŠTO VAS MOTIVIRA DA PIŠETE PJESME?

- Ništa nije izuzeto iz inspiracije. Sve me zapravo inspirira i ništa me ne inspirira. Ljubavna poezija najčešće je posrednik da se kažu neke važne stvari, ne samo da se obrati nekome: ti si meni draga. Ne treba veliki povod, potrebna je neka zgodna slitina riječi koje se nađu jedna uz drugu, u čudnom nekom srodstvu i tako krene cijeli mehanizam pjesme.

PitanjeKAKO RADITE, KAKVE SVE PRIPREME OBAVLJATE ZA POČETAK PISANJA?

- Nemam priprema, jedino idem malo u visine, u šume, ili čitam novine ili gledam televiziju, a onda pukne nešto i otvori se špina.

PitanjeJESTE LI PRVU PJESMU NAPISALI JOŠ U ŠKOLSKIM KLUPAMA I JE LI TO BILA LJUBAVNA PJESMA?

- Ne, prva pjesma je bila prepričana u stihove novele. Mislim da se zvala Jablan. A dakako da te stvari krenu s nekim ljubavima, zaljubljivanjima i razočarenjima. Smatram da pjesnik postaje onaj koji zapravo preživi pubertetske bubuljice, a kada one prestanu, ti još uvijek pišeš poeziju, znači da si pjesnik.

PitanjeŠTO STE ŽELJELI BITI PRIJE NEGO ŠTO STE POSTALI PJESNIK?

- Ništa nisam želio biti. Kao "mali čovik" kao dijete bio sam ministrant i moji su me već opredjelili za svećenika, ali sam rekao ne. U mojoj Komiži tada je bilo popularno ići u školu i čim prije je završiti, a to su uglavnom bile pedagoške akademije koje su trajale nakon gimnazije dvije godine. Drugo je bilo ići u Ameriku i Australiju ili ići u svećenike, ili ići u vojsku, ili ostat na zemlji. Izabrao sam najbrže školovanje. Trebao sam biti Vaš profesor, ali nisam. Izašao sam iz pedagoške i postao sam pisac i tajnik jedne izdavačke kuće u Splitu.

PitanjeKOJA VAM JE NAJDRAŽA VAŠA UGLAZBLJENA PJESMA I KAKO JE DOŠLO DO IDEJE DA SE VAŠE PJESME UGLAZBE?

- Najdraža pjesma mi je Karoca gre. Opirao sam se tome, ali moji pokojni prijatelji Momčilo Popadić i Zdenko Runjić su me nagovorili.. Bio sam tri godine u žiriju Splitskog festivala zabavne glazbe i tako sam počeo pisati pjesme za skladanje. Dotle sam ispravljao tuđe testove.

PitanjeKAKO JE NASTALA BALADA O ŠARKU I NADALINI?

- Evo kako je nastala Balada o Šarku koju pjeva Dean Dvornik (Čovik je čovik, a pas je pas) tako što me Boris Dvornik, Deanov otac, zamolio da mu napišem song za njegovu predstavu «Ja i moj mali kumpanjo». Ne volim pisati tekstove po narudžbi. To sam odlagao, odlagao, a onda me pozvao. Trebao sam ići vlakom u Zagreb. Nagovorio me da napišem bilo što. Znao sam što me čeka - neprospavana noć. Napisao sam je uz ritam kotača vlaka, sam u kupeu. Drugi ritam davali su navijači Hajduka, a glazba je bila: Gazi, gazi purgere.

Nadalinu sam napisao jednom kada sam se vraćao kući, a bila je kiša, sklonio sam se od nje i rekao: Nadalina, Nadalina. Naime u mom susjedstvu su bile dvije Nadaline, jedna je imala sedamdeset, a druga osamdeset godina. Ta je pjesma trebala biti o dvije starice koje toćaju noge u dvoru od buganaca, a onda meni to dođe - amo mi to pretvorit u divojke i eto … zafrkancija.

PitanjeSMETA LI VAS ŠTO DANAS NEKE VAŠE UGLAZBLJENE PJESME NEKI PRIPISUJU NARODU, A NE VAMA?(KAO NRP. NADALINU)

- Ne smeta mi. Ne prepisuju toliko Nadalinu, koliko Šoltu. Onda kažem: To je narodna pjesma koju sam ja slučajno napisao!

PitanjeVRIJEÐA LI VAS KAD VAM KAŽU DA PIŠETE TEKST ZA POPULARNE ŠLAGERE?

- Ne, ne pišem za šlagere, pišem za šansone. To pišu oni koji ne znaju. Što znaju naši kritičari? Znaju samo tko je s kim, kako i gdje. Oni hvale bedastoće, a ne hvale ono što vrijedi. Npr. Dobio sam ove godine Porin, a nigdje to nije ni u kojoj novini spomenuto, a Gibonni kojeg uvažavam, a i kojem sam drag, o njemu su ispisane stranice.

PitanjeŠTO VAM ZNAČI DA SU VAM PJESME PREVEDENE NA DESETAK JEZIKA?

- To znači da te netko prihvaća.

PitanjeVOLITE LI AUGUSTA ŠENOU?

- August Šenoa je bio pisac kojeg sam morao čitati i vama vjerojatno nije drag zato što ga morate čitati, ali znate što: prihvatite se njega najteži je početak svima, a onda će vas zgrabiti. Vi ste generacija koja odustane nakon treće stranice, a mi smo bili generacija koja je odustala nakon dvadesete stranice. Danas imamo agresiju inozemnih pisaca, mislim da je to agresija jer je to zapravo tolika množina da od šume ne vidiš stabla. Danas neki kažu: Ma koji Krleža, Nazor, Šimić, Kranjčević! Pazite, sve to danas zavrijeđuje jedan povijesni komentar.

PitanjeJESU LI POSTOJALI: ANTONIO,LUCIJA,KATARINA,MARTINA…

- Vrlo malo je potrebno da bi nastala neka pjesma. Postojale su neke od tih osoba, možda su se uistinu tako i zvale, ali to nije bitno jer pjesnik ne govori samo u svoje ime,govori u ime ljudi koji to slušaju i nije bitno što ja mislim, bitno je što ti misliš. Pjesma ne završava u knjizi, ona završava u tebi koji je čitaš.

PitanjeBUDUĆI DA STE BILI UREDNIK KULTURNE RUBRIKE SLOBODNE DALMACIJE, ŠTO MOŽETE REĆI O KULTURI NEKAD I DANAS U NAŠOJ ŽUPANIJI?

- Više nikad ne bih bio urednik kulturne rubrike Splita, jer ovo što se danas zove kulturom nije kultura u onom smislu kojeg sam ja znao i poštovao. Mislim da su poljuljani kriteriji, da su vrijednosti srozane!

Evo nedavno je umro Dragutin Tadijanović. Zove me urednik i kaže: - Napiši nešto o tome. Pitam ga: - Koliko? On kaže: - Kartica. Napišem dvije kartice, a on to skrati na karticu! Umro je moj prijatelj Ivica Bašić (skladatelj) i urednik mi traži dvije kartice, a za Dragutina Tadijanovića karticu. Te mjere da ovaj zavrijeđuje dvije kartice, a ovaj jednu! Dok sam ja bio urednik, to se nije moglo dogoditi!

Više nije kriterij publika, niti slušanost, nego je vrijednost masovnost. Zato ja ne poštujem ni klapsku pjesmu na stadionu, nego na pjaci – jer tu one nastaju. A na stadionu pjevati (Dalmatino povišću pritrujena) to se ne zove Ne damo te pismo naša, nego Ne damo te lovo naša. Tu neko debelo zarađuje i o tome se na žalost radi.

Zahvaljujemo na otvorenom i srdačnom razgovoru i želimo Vam mnogo sreće, zdravlja i pjesama kojim nas obogaćujete na najljepši način.

Do slijedećeg susreta!


Jerolima Čulić. VII C, OŠ "Jesenice"

Povezani članci

Who's Online

We have 173 guests and no members online