Iz Regije..

Kad Cetina zapne o Mosor: vaši, naši, izmiješani Omišani

Zajeban je naš mentalitet. - Kako se borim protiv tog mentaliteta? Živim u Zagrebu, eto kako! - smije se Vlado Bulić, pa priznaje da mu se omaklo, jer vremena, dodaje, uopće nisu smiješna. Kao pisac i zagrebački Poljičanin, koji na Omiš uglavnom gleda u retrovizoru, Bulić dobro zna kako je to kad se pitomo i surovo na istome gumnu susretnu. Kad Cetina zapne o Mosor, a izmiješana krv uzavre. Zagreb mu, veli Bulić, paše ne zato što je bolji, nego zato što je veći. Velika sredina nudi izbor. U svemu. Možeš birati kojim ćeš cestovnim trakom voziti, s kime ćeš ujutro kavu piti, s kime se navečer opiti, s kime se pokumiti, možeš birati i kino i kazalište i crkvu. I političare za koje ćeš glasati. - Dok sam bio sasvim mlad i nadobudan, pokušavao sam beskonačnim raspravama ispravljati neispravljivo, a to je najčešće završavalo teškim svađama. Poslije sam se pri dolasku u rodne Tugare i Omiš naučio kontrolirati, te izbjegavati rizične teme. Shvatio sam da nema smisla gubiti živce, a moguće i pokoji zub, zbog nepomirljivih ideoloških razlika i dubokih podjela - objašnjava Bulić Vinku Vukoviću "kako je to kad Cetina zapne o Mosor, a izmiješana krv uzavre..."

OMIŠKO STANJE UMA

Kad Cetina zapne o Mosor: vaši, naši, izmiješani Omišani

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Znate ono kad skapavate od žeđi. Pa kad biste sve dali za gutljaj bilo kakve tekućine. Ubili biste samo za jednu kapljicu. Obećali da nikad, ako zanemarimo ovo maloprijašnje ubojstvo, više nećete griješiti. Da ćete slušati starije, šetati psa, spuštati wc dasku i jesti za stolom. Da ćete, ako treba, a uvijek treba, doživotno glasati za istu stranku i da ćete sve članove svoje uže i šire obitelji natjerati da glasaju za tu stranku i da ćete susjede natjerati da glasaju za tu stranku i da ćete svima reći da će bez te stranke pocrkati od žeđi.

omiški gusari

Čovjeku koji skapava od žeđi nije, međutim, zamjeriti. Mozak bez vode jednak je bukari bez vina. Rasuši se i postane neupotrebljiv. A pogotovo mu nije zamjeriti kada mu je voda doslovno pred nosom. A on, kao u kakvoj starozavjetnoj kletvi, ne može je dohvatiti.


A da im se vode sa špine napiti

Kao što je, recimo, slučaj s mještanima omiških sela razbacanih uz srednji tok rijeke Cetine. Oni, naime, vode imaju u izobilju. Cetina im mili pred kućnim pragom, u njoj se rađaju, vjenčavaju i pokapaju. A vodovod nemaju. Njihova Cetina cijevima teče sve do Brača, Hvara i Visa, a do gornjopoljičkih kuća se ni u 21. stoljeću ne dobacuje.

Prognozu prate na pametnim telefonima, kucaju po laptopima, surfaju na tabletima, a da im se vode sa špine napiti, spasili bi se. Vodovod će, tako im govore, dobiti dogodine. Ali, samo pod uvjetom da glas daju jednoj stranci. Pa ga oni, što će, daju. I pokorno slušaju kako će vodovod dobiti dogodine. I tako već dvadeset godina.

A kad ih netko, oprostite na smetnji, priupita ima li koga doma i kako je moguće da žedni ljudi slušaju site koji već dva desetljeća lažu da će ih sutra napojiti, spale ga.

Zajeban je to mentalitet. A opet, i stručnjaci se slažu da je žednome čovjeku, onome koji skapava, pa čini sve što mu se kaže, smanjena moć rasuđivanja.

- Kako se borim protiv tog mentaliteta? Živim u Zagrebu, eto kako! - smije se Vlado Bulić, pa priznaje da mu se omaklo, jer vremena, dodaje, uopće nisu smiješna.

Na Vladu Bulića nismo slučajno u ovoj priči naletjeli. Kao pisac i zagrebački Poljičanin, koji na Omiš uglavnom gleda u retrovizoru, dobro zna kako je to kad se pitomo i surovo na istome gumnu susretnu. Kad Cetina zapne o Mosor, a izmiješana krv uzavre.

vlado bulić

Zagreb mu, veli Bulić, paše ne zato što je bolji, nego zato što je veći. Velika sredina nudi izbor. U svemu. Možeš birati kojim ćeš cestovnim trakom voziti, s kime ćeš ujutro kavu piti, s kime se navečer opiti, s kime se pokumiti, možeš birati i kino i kazalište i crkvu. I političare za koje ćeš glasati.

A u maloj sredini samo je jedna cesta, jedno društvo, jedna gostionica i crkva, a kazališta i kina odavno nema. A jedan je i političar. Kojemu se više vjeruje što više laže.

- Dok sam bio sasvim mlad i nadobudan, pokušavao sam beskonačnim raspravama ispravljati neispravljivo, a to je najčešće završavalo teškim svađama. Poslije sam se pri dolasku u rodne Tugare i Omiš naučio kontrolirati, te izbjegavati rizične teme. Shvatio sam da nema smisla gubiti živce, a moguće i pokoji zub, zbog nepomirljivih ideoloških razlika i dubokih podjela - objašnjava Bulić.


Kako se rodila oporba

A razlike i podjele, pri čemu se isključivo raspravlja o ideološkom aspektu, dok onaj moralni i materijalni ostaju po strani, čini se, veće su no ikad. Nije, naime, bitno što se govori, nego tko govori. Iz kojeg legla dolazi.

- Do 2008. godine vladao je prividni mir. Svugdje, pa tako i u Omišu. A onda je prvo pukao Wall Street, a za njim i Sanader. Pa je sve ono što je godinama, upravo Sanaderovom zaslugom, uspješno gurano pod tepih, izvirilo vani. Ljudi su s jedne strane počeli masovno ostajati bez posla, ali su zato s druge dobili referendum o braku, ćirilicu, homoseksualce i Karamarka - ističe Bulić.


Neinformiranost je ključan problem

Neinformiranost je, smatra naš sugovornik, ključan problem. A to je u malim sredinama posebno izraženo. A kad si neinformiran, kad nemaš pojma što se oko tebe događa, onda je logično da se držiš sigurnoga tla, one jednosmjerne ceste, onog istog društva, iste gostionice i iste crkve, onog istog političara, koji ti, kad za to dođe vrijeme, a evo je došlo, neće dovesti vodu, ali hoće prastare neprijatelje. Srbe, pedere, komuniste i novinare.

vlado bulić

Novom omiškom gradonačelniku majka je Srpkinja. Zapravo, možda je Srpkinja, koga briga. Novi omiški gradonačelnik u šest je mjeseci smanjio gradski dug za 10.000.000 kuna, prodaje službeni automobil kako bi uredio vrtić, sve poslove obavlja transparentno, ali pored činjenice da mu je majka Srpkinja, rekosmo možda, jer nas naprosto nije briga, sve pada u vodu.

Starom omiškom gradonačelniku majka je Hrvatica. Zapravo, možda je Hrvatica, koga briga. Stari omiški gradonačelnik iza sebe je ostavio dug od 31.000.000 kuna, brdo sumnjivih poslova i afera, USKOK mu stalno jaše za vratom, kad izgovara riječ transparentnost petlja mu se jezik, ali pored činjenice da mu je majka Hrvatica, rekosmo možda, jer nas naprosto nije briga, sve pada u vodu.

Podjela na naše i njihove, pri čemu se vrlo dobro zna da su naši Hrvati, katolici, jednopartijci, a njihovi svi ostali, s naglaskom na Srbe, pedere, komuniste i novinare, nigdje u mladoj, a već umornoj Hrvatskoj nije tako vidljiva kao u Omišu. U Metkoviću je, recimo, narod plebiscitarno s vlasti zbacio notornoga Jambu, dok je u Omišu o tome hoće li pobijediti 'njihovi' ili 'naši' odlučivao, kako reče Jurica Pavičić, jedan jedini autobus birača.

Samo 71 glas razlike, u mjestu koje ima 13.699 birača, presudio je u korist Kovačića. Samo 71 glas razlike presudio je da Omiš od simbola partitokracije doslovno preko noći postane korifej demokracije. Samo 71 glas razlike presudio je da se dokine vladavina najdugovječnijega gradonačelnika u državi i da svi njegovi ljudi, dokazani Hrvati, katolici i jednopartijci, napokon odstupe s funkcija koje su faraonski držali duže od dva desetljeća.

'Što će meni Facebook, niti znam što je to, niti me briga\', bahato je između dva izborna kruga poručivao u pobjedu uvjereni Ivan Škaričić. A tom je rečenicom zapravo poručio kako ga nije briga za čitav jedan naraštaj svojih sugrađana. Točnije, za 3909 novovjekih Omišana i Omišanki koji su se, nemajući u džepu ni kune, upravo preko društvenih mreža organizirali kako bi ne samo svrgnuli kompromitiranoga profesora povijesti i arheologije, nego i oprali obraz isflekanoga grada.

ivan škaričić

I dok je Škaričić obilazio sprovode, jer to mu je bio omiljeni način interakcije s biračima, u gradu mu se, pred nosom, rodila oporba. Siti prošlosti, a gladni budućnosti, mladi Omišani, koji ne žele da im se Omiš, kao Vladi Buliću, dogodi u retrovizoru, uzeli su stvar u svoje ruke. Doslovno na svakom biračkome mjestu, a od Doca preko Prika do Piska ih je 39, imali su svoje promatrače, bdjeli su nad glasačkim kutijama, te preko Facebooka koordinirali akciju preuzimanja vlasti, koja je na koncu postala udžbenički primjer nenasilne, institucionalne revolucije.


"Najmoćnije oružje ikad proizvedeno"

Trijumf Ivana Kovačića, a za njega dvije trećine Facebook revolucionara do lanjskoga svibnja nikad nije čulo, nije bio pobjeda jednoga čovjeka, nego pobjeda omiškog pokreta otpora. Generacije koja nije mogla podnijeti da zna svaki detalj o gospodarskome stanju u Egiptu i Zimbabveu, a da nema pojma što joj se događa u vlastitome gradu. Pa je uzela u ruke najmoćnije oružje što ga je čovjekov um ikad proizveo, oružje koje na internet nepriključeni Škaričić nije očekivao, a za svaki slučaj unajmila je i autobus za studente iz Zagreba.

ivan kovačić

I upravo je taj autobus presudio. Kad ga je ugledao, Škaričić je znao da je gotovo. Pa je za poraz optužio novinare. Koji su na vlast doveli Srbe i komuniste. A nema sumnje da će se među njima i koji peder pronaći.

Hvaleći se vlastitim neznanjem, a to je vrlina, bliža nas povijest uči, koja je krasila mnoge dične hrvatske muževe, Škaričić je otvoreno poručio kako ga izuzev njegovih nitko drugi ne zanima. Stoga i jest, onako bijesan i očajan, u noći izbornoga poraza svojima poručio: 'Samo da znate, sada nikada nećete dobiti vodu. A da ste svi, kako smo se dogovorili, glasali za mene, ja bih vam je već iduće godine doveo!'


Broj pedera je nepoznat, a jedini novinar je spaljen

Prema zadnjem popisu stanovništva, od 14.936 stanovnika Omiša, Hrvata je 14.720, a Srba 49. Ogranak komunističke partije nije registriran, broj pedera je nepoznat, a onaj jedan profesionalni novinar nedavno je spaljen u gradskoj luci. Od radno sposobnih 9894 Omišana, posao ima njih 4560, a 2617 građana prijavljeno je na Zavodu za zapošljavanje.

Povezani članci

Who's Online

We have 208 guests and no members online