Zbog nepovoljnih hidroloških uvjeta koji već traju duže vrijeme i s tendencijom su daljnjeg pogoršanja uslijed nastupajuće ljetne sezone, Grad Omiš započinje s organiziranom interventnom dostavom pitke vode kućanstvima bez mogućnosti pristupa javnoj vodoopskrbnoj mreži na području Grada Omiša. Ova mjera započinje 15. lipnja 2016.g. i odnosi se na naselja: Donji Dolac, Putišići, Rošca, Srijane, Gornji Dolac i dijelom Trnbusi, Nova Sela, Blato n/C, Slime, Gata i Čelina- Stanići. Kućanstva kojima je neophodna pitka voda mogu zatražiti do 8 m3 vode jednom u mjesecu bez naknade prijavom svojih potreba predsjedniku mjesnog odbora. Predsjednici, ovlašteni članovi Vijeća mjesnih odbora njima prijavljene potrebe korisnika za dostavu vode po imenu, adresi i količini dojavljaju Udruzi HVIDR-a Omiš, Četvrt Vrilo 5. u Omišu, tel. 021/863-474 ili njezinoj ovlaštenoj osobi Slavku Smoljanoviću na mob. 098370114, radnim danom u vremenu od 10,00-13,00 sati. Dostavu pitke vode vrše članovi dobrovoljnih vatrogasnih društava u sastavu Vatrogasne zajednice Grada Omiša s vodozahvata pod upravom "Vodovod“ d.o.o. Omiš.
 

Tugare: Trišnja nestala, samo nam je pisma ostala

I prije trišanja ovdje se živjelo od zemlje, loze, smokava, sijala se i pšenica, gojile koze i ovce, držali volovi i konji. Sve one padine Mosora su u međama. Kamen temeljac za cestu kroz Srednja poljica postavljen je 1897., a kolosalnica - kar s napumpanim gumama, diližansa, počela je prolaziti ovuda 1904., poslije su došli automobili. Odmah poslije Drugog rata radnike je kamion vozio prema škveru, Dugom Ratu, Omišu... Gore iz Dubrave, udaljene na sat hoda niz Mosor, spuštali su se ljudi kako bi išli raditi. Poslije su došli autobusi, po šest, sedam svako jutro.. Dolje u središtu mjesta je zadružni dom, građen još 1949. godine, koji pamti i puno bolja vremena. Pred njim bista doktora Luiđija - Karla Bulića, koji ima ovdašnje korijene, spomenik NOB-u s potpisom nepoznatog počinitelja. Tabla s natpisom Etno muzej Radilović poziva nas da svratimo. Vlasnik mu Ivan Radilović (75), osebujna ličnost s biografijom o kojoj bi se nadugo moglo pripovijedati. Zbirka je to, na prvi pogled, svega i svačega, te se može dojmiti kao svojevrsna mješavina etnografskog muzeja s obiljem alata i predmeta iz davnih vremena, muzeja, sa svim onim bistama narodnih heroja i štafetama mladosti, revolucije i Trokutova antimuzeja, no pomnijim zagledanjem može se tek naslutiti koliko je u sakupljnje svega ovoga tijekom minulih pedeset godina, koliko je Radilović predan ovom poslu, utrošeno erosa. I novca, isto tako. Čitava zbirka je, treba li napominjati, pod zaštitom Ministarstva kulture..., piše Dražen Duilo za Slobodnu Dalmaciju u svojoj reportaži o Tugarama ...
 

Zakučac: Staro selo Poljičke republike

Zakučio se, prilijepio se Zakučac, staro selo Poljičke republike, uz mosorske stijene sa sjeverne strane, Gradac i Ilinac, uz klisure ga pritisnula rječica Peručica, a sred te ljepote vode i kamena, urešeno jablanima i dubovima, maleno je svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića, franjevca kapucina, sićušnog rastom (135 centimentara je bio visok), ali velikana duhom, apostola nesretnih i siromašnih koji je svećeničko poslanje posvetio pomirenju kršćanskog Zapada i Istoka. U Leopoldovim biografijama navodi se kako je rođen u Herceg Novom 1866. godine, a ovaj svijet napustio u Padovi 1942., gdje je još za života smatran svecem, no Poljičani će s ponosom nadodati – ali porijeklom je naš, Zakučanin. Ovdje su Mandići živjeli stoljećima, otkad su negdje iz Bosne pobjegli pred turskim zulumom, a tu dolje, baš ispod svetišta, je najmanja od kamenih kuća zaseoka Mandića prišivkom Golubana i kućica njegovih predjedova iz roda Mandića - Barbinih. Pa kako Leopoldu dolaze tisuće u Padovu, tako dolaze ovih dana u Zagreb, gdje su dovezene relikvije njegova tjelešca na štovanje kroz Godinu milosrđa čiji je zaštitnik prema želji pape Frane, ali isto tako, i to cijele godine, dolaze u Zakučac.., piše Damir Šarac na stranicama Slobodne Dalmacije..
 

Dražen Duilo: Od Vinišća do Svinišća

"Jednog našeg iz Solina, naime, dopalo da upravljajući golemim 'catepillarom' krči put za susjedno Podašpilje, a kad je rađa bila gotova, sakupilo se cijelo selo da pozdravi događaj. Jedna domaća cura gurkajući mater i pokazujući na buldožeristu kaže: 'Nu, majko, onog momka lip li je, da mi ga Bog da'. Bijaše to tako čista i iskrena želja da ju je Bog čuo, te nije prošla ni godina dana eto nje u Solinu. S njom je stigla i vijest da tamo iza Omiša ima neko selo u kojem su još donedavno trešnje rađale izobiljem...". Tako priču o Svinišću počinje novinar Slobodne Dalmacije Dražen Duilo, priču koju valja pročitati ...
 
Nakon dijagnostike Hajdukove murve, stručnjaci Bodo Siegert i Ivana Medved angažirani su oko pomoći simbolu Gata, hrastu u neposrednoj blizini kulturnog dobra crkve sv. Ciprijana. Ovaj hrast impresivnih je dimenzija i starosti, opseg mu je 5,78 metara, već nekoliko stoljeća svjedok je svih važnijih događaja u Gatima. Nakon obrade prikupljenih podataka, znat će se zdravstveno stanje hrasta u Gatima (ali i njegova starost) te će se predložiti mjere za njegovo održavanje. Potporu ovom projektu daje Grad Omiš na inicijativu Planinarsko-ekološke udrugea "Gata" i Mjesnog odbora Gata, piše DalmacijaNews.
 
Povijesni dan je utorak, 5. kolovoza 2014., za stanovnike Gornjih Poljica, najudaljenijeg i po infrastrukturi najzaostalijeg dijela omiškoga kraja. Jest, i njima je bio praznik, i oni su slavili Dan pobjede u Domovinskom ratu, ali iznad svega su nazdravljali danu koji će u povijesti ostati upisan kao dan kada su dobili vodu. Nekome se to možda i neće učiniti bogznakakvim postignućem u 21. stoljeću, ali pažljiviji pratitelji medija sjetit će se sve sile tekstova, reportaža i komentara, posvećenih Poljičanima, koji, premda doslovno leže na Cetini, nemaju ni vodovod ni pitku vodu, te će shvatiti o kakvom se civilizacijskom dosegu radi. Žeđi u gornjopoljičkom kraju je, dakle, napokon došao kraj. Magistralni cjevovod je zgotovljen, u utorak je, bez velike ceremonije i pompe, u rad pušteno prvih deset kilometara primarne vodovodne mreže, uključujući i precrpnu stanicu i vodospremu, dok će kod preostalih deset kilometara voda poteći do kraja mjeseca. Čim svi papiru budu uredni ...
 
Zagrmjeli su s lijeve strane Cetine, iz Novih Sela omiških, sela živopisnog pejsaža i još živopisnijih ljudi, a čini nam se i zbivanja: – Svećenik nam srušija vatrenicu staru pet stoljeća! Gdje to ima da svećenik, Božji poslanik, nešto ruši, njegovo je da gradi.. Vatrenica je, kažu u Novim Selima, komin, ognjište njihovih predaka. – To je mjesto gdje se ložila vatra kada smo kršteni, pričešćeni, kada su pokapani naši najmiliji, iz te vatre se uzimao žar za paljenje tamjana. Za ponoćku bi se oko te vatre okupili promrzli mještani koji nisu mogli ući u crkvu, jer crkva je tada obično bivala prepuna... – pojašnjava Petar Pocrnja, aktivan u braniteljskoj zadruzi “Zamosorje”, predsjednik Udruge branitelja Domovinskog rata Omiš. Iako nije zaštićena kao spomenik kulturne vrijednosti, vatrenica je za mještane Novih Sela više od kulturno-povijesnog blaga jer su je čuvale generacije, sve do ove 2015. godine. Ljute se mještani i na rad Mjesnog odbora, piše Slobodna Dalmacija ...
 

Nova Sela: Vrkići priključeni na vodovodnu mrežu

Evo prave, ohrabrujuće vijesti za stanovnike žednog dijela Omiške zagore. Istina je, morat će početi plaćati komunalnu naknadu, morat će, tko dosad nije, početi plaćati i račune za odvoz smeća, no to nema veze s ohrabrenjem koje slijedi, a ono glasi da je zaseok Vrkići u Novi Selima dobio pitku vodu. Priključen je na vodovodnu mrežu. Nije, budimo pošteni, riječ o velikom zaselku, tek je desetak napojenih kućanstava u pitanju, ali i to je veliki korak za Grad koji je izgradnju vodovoda do sada uglavnom samo predizborno i prigodno obećavao. Mještani su oduševljeni, u posjet im je u subotu stigao i gradonačelnik Ivan Kovačić, koji se došao uvjeriti ne samo teče li doista voda iz Vrkića slavina, nego i čuti što mu sada dežurni kritičari imaju prigovoriti ...