U subotu, 11. veljače 2022. navršiti će se točno 105. godina od smrti jeseničkog junaka Mate Brničevića, jednog od vođa pobune mornara u Boki Kotorskoj 1918. god. Pobunio se naš Mate protiv besmisla rata i nepravde i teških uvjeta života carevih mornara, svojih kolega. Svojih 27 godina života položio je na oltar domovine, bez prava na obranu, strijeljan je s još troje mornara u Škaljarima. Rodni kraj mu je i do sada obilježavao velike godišnjice, prije četiri godine s nizom manifestacija na okruglo stoljeće od njegove smrti, a i u subotu će ova ponosna jesenička postojbina mornara i brodara pokazati, makar prisjećanjem i polaganjem vijenaca na njegov grob na Sustipanu, groblju poviše Sumpetra u Jesenicama, da nije zaboravila svoje zaslužne i odvažne sinove...
 
Na FB stranicama Udruge Duće osvanuo je danas izvrstan članak Ante Škobalja, zasnovan na informacijama Mate Vojnovića Miličina, o istočnim predjelima Duća, o Livadama, Škanju i Ribnjaku s početka 20. stoljeća. Tekst objave prenosimo u nastavku članka.

"Vjerojatno početkom XX. stoljeća, Ribnjak je prokopala grofica Kulmer (neudata sestra grofa Kulmera). Na poziciji 1 na slici (u nastavku teksta) bila je i kuća s gustirnom obitelji Kulmer. Kulmerovu kuću ovdašnji su ljudi nazivali Brgulja.
Područje južno od Ribnjaka, Dućani su nazivali Škanj. Sjeveroistočno područje Dućani su nazivali Livade, a Omišani Priko. Na istočnom dijelu Ribnjaka, na poziciji 2 na slici, nalazila se je betonska brana koju su ovdašnji ljudi nazivali Mostina, a služila je za regulaciju toka Cetine u Ribnjak. Rukavac od Mostine direktno prema moru također je umjetno prokopan.
Otočiće uz Škanj, na desnoj obali Cetine, Dućani su nazivali: Pipetin Bus, Veliki Bus i Mali Bus. Škaričine krave, kada bi popasle travu na Škanju, preplivale bi do svježe trave na otočićima.
Livade su koristili većinom Dućani i naravno pritom državi plaćali porez za čestice na koje su bili upisani. Osim Dućana i Jeseničani su imali svoje livade. Područje oko zgrade policije zvalo se "Kadića livade". Za vrijeme Stare Jugoslavije, Vojnovići su kupili od nekog Keka njegove livade (današnje Četvrt Vrilo) i zbog toga su Dućani to područje zvali "Kekove Livade“ (Ugovor o kupnji Kekovih livada i danas je sačuvan!). Škobalji i Orlandiniji imali su livade (i vrtle) na području oko današnje cestarske kućice uz most.
Škanj (područje južno od Ribnjaka) koristili su Dućani i Borčani. Svake bi se godine područje predviđeno za košnju dijelilo tako da bi se u travu (visine cca. 1 m) zabile trstike. Nakon izvlačenja brušketi znalo se je koji će dio kositi Dućani, a koji Borčani. Dućani su pokošenu travu "zbalavali" u tzv. kašunu, a zatim sa Škanja batelama vozili na Rogač, a s Rogača na mazgama u Selo.
Ribari su na ovom području lovili nevjerojatnu količinu ribe. Dućani pričaju da bi Marko Vojnović (Dragin) ubija po pun kaić ribe. Osim cipli, bilo je puno i lumpuri. Lumpure se tuklo i s kraja (obale). Tako ubivena riba prodavala se i u Beču, a mraz za otpremu vadio se na Biokovu.
Nešto mlađe čitatelje moglo bi zanimati da je na Škanju bio pokopan i Franjo Kluz, narodni heroj, pilot i jedan od pionira zrakoplovstva na ovim prostorima, a dugo nakon Drugog svjetskog rata po Škanju su pronalažene aluminijske krhotine Kluzova aviona.
 

Tko je bio Mate Brničević?

Tko je bio Mate Brničević Antin, rođen 1891. u poljičkim Jesenicama? Ajmo djeco, đaci, veseljaci, kviz znalci, zna li tko? U srijedu, 1. veljače obilježava se točno sto i pet godina od velike pobune mornara tadašnje Austro-Ugarske monarhije pred kraj Prvog svjetskog rata u Boki Kotorskoj u kojoj je sudjelovalo 6.000 mornara. Naš Poljičanin, brodski artiljerac, rukovodio je pobunom na bojnom brodu "Gea", sve do njenog sloma tri dana poslije. - "Ja ne žalim.." - rekao je Mate pred austrijskim vojnim sudom nakon sloma pobune - "..što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu.". Četvorica mornara, kolovođa velike pobune mornara u Boki, a među njima i naš Mate, streljani su u mjestu Škaljari kod Kotora, 11.2.1918. godine.
O pravdoljubivom i hrabrom jeseničaninu snimljen je i dokumentarni film “Tko je bio Mate Brničević” u produkciji HRT-a, scenarista i redatelja Stipe Ercegovića, našeg Kriljanina, predsjednika Zajednice Hrvata Beograda "Tin Ujević".
 
Imamo skoro sve i zato smo prestali primjećivati ljepote koje su još uvijek oko nas. Društvene mreže svakodnevno nas obasipaju fotografijama i videosnimkama na kojima prikazuju neke od najljepših dijelova svijeta, i to je dovelo do toga da zaboravljamo ljepote koje nas okružuju svakog dana i ljepote koje se nalaze diljem Lijepe Naše. No, zato valja putovati ili barenko čitati, a tu smo i mi da vas svako malo podsjetimo tko smo i u kakvom raju na zemlji živimo.
Jedna od naših ljepotica jest Državna cesta D8, odnosno popularna Jadranska magistrala, dugonoga ljepotica koje se proteže u dužini od čak 643,8 kilometara, . Jadranska je to turistička cesta, jedna je od glavnih cesta u državi koja povezuje sjeverni i južni Jadran. Izgrađena tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća, izrasla je u ljepoticu kojoj se dive svi u svijetu.
Ova cesta povezuje sve važnije gradove na Jadranu – Rijeku, Zadar, Šibenik, Split, Dugi Rat, Omiš, Makarsku, Ploče i Dubrovnik. Svi su oni sastavni dio Jadranske magistrale i gradovi koji su dali svoj doprinos njezinoj popularizaciji. Iako se s Jadranskom magistralom paralelno proteže nova, moderna autocesta, ona ipak nije izgubila na svojoj važnosti i sve je više ljudi koji se 'vraćaju' na nju kako bi uživali u prekrasnim prizorima i pogledu na Jadransko more s jedne strane i npr. Velebit s druge.
I upravo je to ono zbog čega je proglašena jednom od najljepših cesta na svijetu. Mnogo je cesta koje se protežu kraj obale, ali rijetko koja može se pohvaliti tako azurno plavim morem u kojem su, kao biseri, razbacani naši otoci. Na nekim mjestima spušta se do samog mora, dok se na drugim mjestima usijeca visoko u brda. Na nekim je mjestima ravna, a ponegdje vrludava i vijugava poput zmije. No kako god bilo, kojim god dijelom da se vozite, budite sigurni da ćete naići na jedan prizor koji će vam oduzeti dah.
Svojedobno je zadovoljila prometne potrebe stanovništva, gospodarstva i turizma, ubrzala razvoj priobalja i cijele Hrvatske, no zbog svojih ograničenih prometnih svojstava (kolnik širine 6 do 7 m, a u istarskome području samo 5 do 6 m, polumjeri zavoja mjestimice manji od 60 m, a uzdužni nagibi veći od 6%) danas nije u stanju odgovoriti izazovu povećanoga prometa. Zbog toga su već 1975. počeli radovi na izgradnji zaobilaznica oko Pule, Rijeke, Crikvenice, Trogira, Splita, Omiša, a iako je danas većina prometa preusmjerena na suvremene autoceste, koje bi trebale postati dijelom planirane jadransko-jonske autoceste, neke od obilaznica nikako da se završe. Od 1970. se čeka na brzu cestu Trogir - Omiš, dio kroz Kaštela je završen, no od Splita do Omiša se kilavimo na papirologiji, dozvolama, natječajima i dabome, financiranju brze ceste koja će jednom, valjda još za našega života, bolje povezati Split, Dugi Rat i Omiš.
I tako, čekajući na nove ceste i dalje vozamo svoje autiće obalnomm, našom starom, dobrom Jadranskom magistralom, pokušavajući preživjeti svakidašnje kolone kroz Podstranu gledajući ljepote ovo malo obale što je još nismo izbetonirali i čuvajući uspomene na ovu ljepoticu kakva je bila nekoć...
Jadranska magistrala, ako ne živite na potezu od Omiša do Splita, još uvijek je jedna od najljepših cesta na svijetu. Jer gdje ćete drugdje naći toliko prirodne ljepote, prekrasne prizore na plavo more, mala mista i gradove, uvale i plaže, koji se pružaju uz dužobalnu cestu ispod planina koje svjedoče dugoj i teškoj povijesti prometovanja u Hrvata...
 

Crtica o tušu s Orija

O judima dritima ka kolone.. pisao je stihove pokojni Ljubo, a mi ćemo sad samo jednu malu crticu u našem tušu na Oriju! Je, mogli bi smo koju i o koloni koja stoji pored njega na ovoj slici, o velikom asu s Malog Rata, no to ne bi stalo u crticu, o njemu ćemo ipak nekom drugom prilikom i u nekom romanu u nastavcima.
Valja nam reć koju o tušu, našem kapalu koji je, sve donedavno, drit ka kolona staja u portu Orija. Taj vjerni čuvar bilih lađa izvan sezone, tih kadeni naših primorskih familija o' ščapa i kolina, on koji je svu dicu vodon nakon igre napasao, a ljeti i naše ljude i turiste ispirao od soli i od žege s nebesa, naš osvježivač, naš vodonosac, naš tuš! Napokon je napravio ovog siječnja desetak koraka niže i spustio se do ruba plaže... Lipi, pametan potez, rekao bi neki kibicer s susjedne klupe, a ja  rekao bih dodao i da mu nova štacija sasvim lipo pristaje!
A da usitinu jest, kad se malo naviknete, sasvim zgodna, to će vam od svibnja opet svjedočiti sve one krasotice i macani s male, ali šesne plaže, put Orija. Nemojte pričati drugima puno o njemu ni o njoj, niti o portu Orija, a pogotovo ne o kamenu koji mi je tako mio da mu pola godine hodočastim svakodnevno, jerbo će se garant pročut naširoko i nadaleko, pa će svi na proliće nahrupit na ovo malo prirodnog šljunka kojeg prihranjenjujemo svakog prolića, pa će nam nestat i sva ta čarolija..
Eto, da ne dužim, utakmica će skoro, kauboji, marendaši, tija sam vam samo reć da je netko pametan napravija pravu stvar i malo iz porta izmaka tuš na rub naše plaže, di je puno pristupačniji kupačima. Još da ga je nekako do lita sačuvat od nasrtaja naših Ludonja i Kraljeva ponoći...
Neka stoji ka kolona i čeka spreman na novo lito. Jerbo čekaju nas važni ljetni poslovi i svakodnevna druženja.
 
Mons. Antonio Stagliano, katolički biskup u Notu na Siciliji, dobio je po ušima jer se usudio iznijeti dio kršćanskog nauka koji ugrožava interese kapitala. Neoprezni biskup je rekao daje Djed Mraz izmišljen lik po obrascu toga realnoga sv. Nikole iz Myre, te da je realni sveti Nikola darivao potrebitim siromasima, a da Djed Mraz donosi darove onima koji imaju novaca da te darove plate. Mons. Stagliano je, još neopreznije, rekao da smisao Božića nije u bjesomučnoj kupovini, nego u bratskoj ljubavi među ljudima, da nije smisao blagdana u izmišljanju i trošidbi, nego u međusobnom dijeljenju.
Naravno da to nisu prosudbe koje se smiju iznositi javno u doba kad se budi nada u promet o kojemu ovisi društveni bruto proizvod. Hajde de da je to rekao u homiliji, kada djeca u crkvi zijevaju. Rekao je to u crkvi, djeci, ali izvan mise, u katehezi. Budući da senzacija nije kad pas ujede čovjeka, nego kad čovjek ujede psa, novinari su rastrubili na sve strane svijeta da je neki biskup rekao djeci da je istinit svetac iz crkvenog kalendara, a ne lik iz reklame Coca Cole, piše Inoslav Bešker dopisnik Slobodne Dalmacije iz Rima.
Razbješnjeli su se roditelji: biskup je ražalostio djecu! Postavlja se pitanje: odakle nekom svećeniku pravo da razbija trgovačke iluzije u ime nekog tamo azijatskog sveca i nekoga Isusa, također iz Azije?
Mi u Evropi nasljedili smo rimski obrazac religije, gdje se s bozima trgovalo: ili mi učiniš milost, ili ti više neću prinijeti žrtvu. Pa se i za grijehe utvrđivala cijena, u svijećama i milodarima, od nečega treba i živjeti.
I onda se nađe neki subverzivan biskup koji bi to sve potkopao! Ma kako da ne!
 
I dok mnogi žale za kunom (fala bogu da smo je se rješili i potpuno prigrlili euro, kojim ionako odavno sve vrijednije plaćamo), naš sumještanin Joško Čizmić se prisjetio i na fejsu objavio zgodnu crticu iz povijesti našeg mista koja kaže da se u Dugom Ratu u vremenu od 1929. do 1941. moglo plaćati i dugoratskim dinarom, našim dugoračkim novcem, koji je izdavala naša fabrika, tvornica "La Dalmatienne" (kao i sestrinska tvornica u Šibeniku, gdje je ovaj novac također bio u opticaju). Dugorački dinari su se djelili na pare, a s tim našim novcem onda su se u fabrici i mistu mogle kupiti neke osnovne životne potrepštine i platit litra vina nakon smjene u crnoj kući...
Eura i centi, kuna i lipa, dinara i para, kako onda, tako i danas (jerbo uvijek su u nas neke "Mukle ure")... para nikad dosta!
 

'Last Christmas'

Evo je. Redovito se kao neki neobični komet pojavljuje točno svakih 11 mjeseci, preko noći zaposjedne frekvencije svih naših "krugovala", dosađuje nam više puta dnevno cijelih mjesec dana i onda opet netragom nestane u bezdanu radijskog svemira..
Evo je opet. Slušam je dok klizim po Sirobuji. Dok me autić kao na auto pilotu opet vodi na posao...  ANDREW RIDGELEY i GEORGE MICHAEL, koji nas je prije par godina iznenada napustio.. pop-dvojac WHAM! i pjesma "LAST CHRISTMAS", naravno! Po 47 put ove blagdanske sezone! Do kraja ovog ljeta Gospodnjeg čut ću je barem još pedesetak puta. Od davne 1984. kada su VUČKO i INGEMAR STENMARK padinama Jahorine još bezbrižno vozili veleslalom, a GEORGE MICHAEL umjesto preplanulih momaka još faćkao cure i s gore spomenutim kompanjonom iz benda harao svjetskim top ljestvicama s obje strane Atlantika, ova pjesma je valjda moja vjerna blagdanska suputnica.. i što da vam lažem, malo grintam svake godine, ali... nije mi još dosadila, ii da, malo me sramota to priznati, ovako javno... ali tako to biva kad se priča o prvim ljubavima, stidljivim pogledima, ukradenim poljupcima, davnim uspomenama iz rane mladosti... ova već pomalo i ofucana pjesma još mi je DRAGA... jer poveznica je na lijepe dane mladosti... koji su već odavno u naftalinu lijepih uspomena. Štoviše, to mi je, uz još naramak njih (poput "FAIRYTALE OF NEW YORK" od POGUESA,..) te uz bezvremenske filmske hitove RICHARDA CURTISA, koje mogu pogledati "po stoti put" ako zatreba, a treba, u ovo doba godine pogotovo, to mi je jedan od najdražih načina "trošenja" teško izborenih "neradnih" dana (i noći) u ova blagdanska vremena..
Da, "LAST CHRISTMAS"!
Melodija je zarazna, refren baca u afan, tekst možete ponoviti u nastavku članka, a video.. video je, reklo bi se i danas, khmm.. više nego aktualan. Snijeg, planine, ekipa prijatelja sprema se zajedno provesti Božićne blagdane. Kiti se jelka, cipaju drva, spremaju sarme, na gradelama cvrče slavonske kobasice, prija sprema fritule, a "On" već prve večeri s druge strane stola i pri dnu tko zna koje čaše crnog vina traži njene zaigrane crne oči i prisjeća se pogleda, osmjeha i dana koji su mu grijali dušu prošle zime...
Video je u flash-backovima, rekoh već, i dan-danas aktualan. Pogotovo kad u dućanu, na rivi, negdje u prolazu, slučajno naletim na neku staru, najčešće neuzvraćenu i skoro fatalnu po moje izfrižano srce... simpatiju...  danas u pravilu s par djece i/ili mužem koji bi radije svratio u kladionicu nego se šetao u predbožićnoj atmosferi s zakonitom po Rivi, "kućicama" ili šoping centru..

Eh da, zanimljivo je da se vjerojatno najpopularnija Božićna pjesma na svijetu, "Last Christmas", u stvari originalno trebala zvati "LAST EASTER" ("Prošlog Uskrsa"), kako je tada još neobjavljenu pjesmu njen autor GEORGE MICHAEL svojedobno bio i naslovio. No bližila se predblagdanska sezona, Božić, Nova Godina i Wham-ova tadašnja gramziva izdavačka kuća željela je pošto-poto objaviti neku Božićnu pjesmu i zaraditi još koje brdo funti i dolara na hitovima i instant slavi mladog britanskog pop dvojca. Naravno, nekako je uspjela nagovoriti autora, GEORGIOSA KYRIACOSA PANAYIOTOUA, olitiga Georga Michaela, pokoj mu nemirnoj duši, da svoj nesuđeni uskršnji hit malo "prepravi", odnosno prilagodi adventskom vremenu, promjeni mu naslov i svega par stihova, ubaci snijeg i planine umjesto žuborećeg proljetnog potočića... i ostalo je glazbena povijest. Koja se svakih 11 mjeseci iznova ponavlja. Redovito, kao neki neobični komet koji nam se u ovo vrime godišća uvijek vraća i otprilike nakon mjesec dana nostalgičnog sjaja i prizivanja uspomena na lijepu mladost, opet odjedanput nestane u tami radijskog svemira...
Evo je opet. Slušam je i dok pišem ovo, dok se spremam izletit iz kuće na popodnevni kava & novine ritual... Tko zna (jer za Božić se svi vraćaju doma) možda slučajno, nekom divnom zabunom, u "moj" kafić opet uđe "Ona"... i pogledi nam se opet susretnu...